Foto: Index/123rf

ČITAMO da sindikati javni službi traže povećanje plaća u javnom sektoru od preciznih 15,2% jer, eto, novca ima. Naravno da ima kada plaćamo ogromne poreze i prireze i trošarine na sve i sva. Sve se mijenja, ljudi, država, čak se i planine mijenjaju i kontinentalne ploče idu jedna pod drugu – no šefovi hrvatskih sindikata javnih službi su tu postojani poput egipatskih piramida. I sve što govore može se svesti u onaj jedan naslov epizode Alana Forda: "Daj, daj, daj!".

Ako u javnom sektoru ima toliko nezadovoljnih i potplaćenih kako oni kažu – pa slobodno ti mogu otići u realni sektor, zaposliti se kod privatnika ili otvoriti svoju firmu te krenuti u bolju i unosnije plaćenu budućnost.

No nekako ne slušamo baš takve vijesti. Sjeća li se netko općinskog referenta koji je lupanje pečata zamijenio postavljanjem pločica? Županijskog pročelnika koji je umjesto potpisivanja upravnih rješenja, otvorio građevinsku firmu? Savjetnika gradonačelnika koji je uložio u restoran? Ili sveučilišnog profesora u trajnom zvanju koji je nezadovoljan plaćom otišao u konzalting? Pa čak i domara u školi ili evo čistačice u javnoj službi koje su otkazale skromno namještenje te otvorile kakav j.d.o.o. koji na tržištu nudi upravo te usluge? Svi od onih s doktoratima do onih koji rade pomoćne poslove, mogu ako su nezadovoljni plaćom na račun poreznih obveznika, otići u privatnike i iskazati se.

Ne čujemo baš da službenici bježe od male plaće

Unatoč pričama o "potplaćenosti" javnog sektora – ne čujemo da gradonačelnici Splita ili Zagreba plaču kako im je pola službenika pobjeglo. Jest, odlaze liječnici i medicinske sestre – i tu ćemo se potpuno složiti sa sindikatima da im treba dati i više, ne 15,2%, nego evo i 30,4%.

No eto ne čujemo kako bolnice ostaju bez pratećih službi, kako primjerice iz pravne i računovodstvene službe u državnim bolnicama i klinikama masovno odlaze i otvaraju odvjetničke urede ili postaju porezni savjetnici. Niti jedan ravnatelj bolnice nije se javio i rekao kako je poslovni proces ugrožen jer je cijelo računovodstvo dalo otkaz i otišlo na bolje plaćeni posao u realnom sektoru. Niti jedan župan nije plakao novinarima kako rješenja kasne jer je ostao bez pravne službe. Nismo čuli ni ministra koji je loš rad objašnjavao činjenicom da nema tko raznositi papire jer su svi referenti otišli na bolje plaćena mjesta u recimo, ne znam, Konzum.

Da je javni sektor toliko potplaćen kako kažu sindikati, onda bi službenici masovno odlazili na posao u realnom sektoru, otvarali firme ili počeli raditi za drugog. No kod nas se posao u javnom sektoru i dalje smatra bonusom. Pa se čini da nije tako kako sindikati kažu. Činjenica je da stručnjaci odlaze iz one klasične državne službe (ministarstva), no tamo su često plaće bitno niže nego u javnoj službi. Iz javnih službi birokrati ne odlaze, naprotiv, svi se u nju guraju.

Vrijedi li što sigurnost radnog mjesta?

U javnom sektoru su, istina je, godinama zaostale plaće – ali istovremeno je realni sektor ostao bez 100.000 radnih mjesta i nikom ništa. Zar ta sigurnost radnog mjesta ne vrijedi nešto? Zanimljivo, i u javnom sektoru možete dobiti otkaz ako nema posla, ali to se događa samo u jednoj jedinoj djelatnosti – školstvu. Ako nema učenika, učitelj ili učiteljica uredno dobiju ili pola radnog vremena ili otkaz. Nismo čuli da se to događa u recimo gradovima i općinama, da neki načelnik kaže: "Evo, ovo smo informatizirali, sada nam trebaju trojica službenika manje!" Drugi sektor u kojem nema širenja zaposlenih je znanost – ako netko ne ode u penziju, nema koeficijenata za nove asistente, docente, profesore.

Dakle, neko ograničenje broja radnih mjesta u javnom sektoru vezano je za – školstvo, visoko školstvo i znanost. Svi ostali zapošljavaju i dalje kao blesavi ili se prave blesavi jer im gradovi i općine imaju dvostruko službenika nego prije 20 godina. Gradonačelnik A zaposlio 50, gradonačelnik B još 50, a onda dođe treći pa mora i svojih barem 30 jer ovi prvi 100 ne rade ništa, oni su "od onih drugih", a ne im možeš ništa, jer svi su "nečiji".

Ako je građana manje – zar ne treba i manje službenika?

Dodatno – ako je u Hrvatskoj 200-300.000 ljudi manje, a jest, onda proporcionalno treba smanjivati i javni sektor. Ako je neka slavonska općina ostala bez trećine stanovnika – gdje su otkazi u lokalnoj samoupravi? Toliko službenika manjoj jedinici jednostavno ne treba.

Sindikatima javnih službi treba ponuditi nešto drugo – nema problema, neka plaće rastu 15,2%, ali uz reformu koja će tu javnu službu smanjiti za 15,2%. Stav "ima u proračunu" potpuno je pogrešan – proračun stoji dobro jer ogromnim porezima uništava realni sektor. Javni sektor treba biti malen i efikasan i služiti kao servis realnom sektoru. Sam za sebe – javni sektor ne treba postojati, on je običan servis. Što manje troši i što efikasnije radi kao servis realnog sektora i građana, to je bolji.

Dakle, ako netko želi reformu, idemo: one deficitarne struke tipa liječnika platiti bolje, za druge uključiti mjerenje učinkovitosti, pa tko radi bolje i kvalitetnije neka bude plaćen i više. Tko nema posla – neka ga nađe u realnom sektoru. Po broju stanovnika sve manja Hrvatska i informatizirana Hrvatska treba manji javni sektor nego što je nekada trebala. Zato lijepo treba napraviti plan za smanjivanje tog sektora barem za 10% kako bi službenici mogli svoja znanja iskazati tamo gdje se nabolje mogu iskazati – na tržištu. Postoje sektori gdje treba više ljudi, od brige za starije do cjeloživotnog obrazovanja, pa idemo tu i samo tu napraviti neke izuzetke.

U međuvremenu, svatko tko je svojom plaćom u javnom sektoru nezadovoljan – savjet: za samo 1200 kuna možete osnovati j.d.o.o., svoja znanja staviti na tržište i zaraditi upravo koliko mislite da vrijedite. Pa kada naredne godine dođete pred svoju općinu, grad, županiju, ustanovu u novom BMW-u koji ste zaradili svojim znanjima – slobodno uživajte u zavidnim pogledima kolega koje su ostale u javnom sektoru na maloj i po sindikatima premaloj plaćici.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.