NEKI ostanu samo nekoliko dana, drugi čekaju desetljećima, ali mnogi stariji indijski hinduisti mirni su i uvjereni da će im hodočašće prema smrti donijeti vječni mir. Tinjajuće pogrebne lomače protežu se duž Gangesa u svetom gradu Varanasiju, gdje tisuće hinduističkih vjernika dolaze svake godine kako bi proveli svoje posljednje dane na ovome svijetu.

Smrt pored obala Gangesa jamči da će ondje biti kremirani, a njihov pepeo rasut u vodi sa stuba ili "gatova" uz rijeku, što im po njihovu vjerovanju osigurava oslobođenje od ciklusa ponovnog rađanja.

Badri Prasad Agarwal (92) putovao je dva dana više od 1000 kilometara iz daleke zapadne države Radžastana i sada je sretan i miran jer zna da je na pravom mjestu za umiranje. "Ovo je Božja zemlja", rekao je, odmarajući se pri kraju svojeg dugog i teškog života.

"U Božjem domu"

Rekao je da mu je njegov Bog rekao da ima još pet mjeseci života.

Zadovoljan je što ih može provesti u hospiciju za one koji dolaze provesti svoje posljednje dane u tihoj kontemplaciji o svojoj prošlosti i budućnosti za koju vjeruju da će doći. "Razgovaram s Bogom svaki dan", rekao je Agarwal. "Uskoro ću se smiriti, u Božjem domu."

Pronašao je smještaj u dobrotvornom pansionu pod imenom Mumukshu Bhawan, što znači "Kuća onih koji traže spasenje", jednom od nekoliko takvih hospicija u tom gradu. Centar ima 40 soba u kojima odsjedaju neki od tisuća ljudi koji dolaze u Varanasi umrijeti.

Agarwal je sretan što je ondje jer je jedan od najbližih rijeci, udaljen samo minutu hoda. Kremacijske lomače ondje gore bez prestanka, od pamtivijeka. Hindusima je Varanasi, poznat i kao Benares, jedno od najsvetijih mjesta na svijetu.

To je grad Šive, boga uništenja, koji po vjerovanju mora uništiti prije nego što ponovno stvori. Ljudi koji traže "mokšu" ili oslobođenje putuju onamo stoljećima.

"Postići oslobođenje"

U hospicij neki dolaze sami i ovise o dobročiniteljima. Neki su bračni parovi. Dug put plate svojom životnom ušteđevinom ili povedu rođake da se brinu za njih. Postoje zdravstvene ustanove za bolesne, ali u tom svetom gradu smrt nije nešto što se oplakuje.

Upravo suprotno, smatra se blagoslovom jer stariji vjeruju da će se njihove duše osloboditi ciklusa života i smrti. Nathi Bai (72) preselila se u Varanasi prije dvije godine, radujući se vremenu koje će provesti na kremacijskom "gatu" Manikarniki.

"Želim biti kremirana... kako bi mi duša pronašla mir, a pepeo bio rasut u Gangesu", rekla je. Gledala je slavlja onih koji su umrli čvrsto uvjereni da ih očekuje spasenje. "Kada se ljude nosi na kremiranje, kao da vas nose na tronu, poput Boga", rekla je. 

Gulab Bai je došla sa suprugom prije više od 30 godina. On je umro nakon sedam godina, a ona je spremna za odlazak premda je posjećuju njezina odrasla djeca. Ta 91-godišnjakinja, odjevena u sari boje šafrana, svetu boju hinduizma, spokojno čeka svoj red. "Smrt i kremiranje ovdje prekidaju beskrajni ciklus života i smrti", rekla je. "Tada ću postići spasenje."