U HRVATSKOJ volontira tek sedam posto ljudi zbog čega smo se ponovno smjestili na dno ljestvice među članicama Europske unije. Tinejdžeri Lina Blagaić (18) i Ivan Gudelj (19) desetogodišnjim volontiranjem prkose poražavajućoj statistici, a to će nastaviti i kao ambasadori volontiranja.

U osnovnoj školi, kada su prvi put krenuli stopama volontera, nisu bili svjesni koliko mogu doprinijeti zajednici. Njihova angažiranost izgradila ih je u svestrane i srčane osobe koje uz sve obaveze pronađu vremena za volontiranje.

Volontiranje spaja ljude 

Šoltanka Lina maturantica je I. gimnazije u Splitu i svoje slobodno vrijeme provodi s članovima udruge Dixy. Godinu dana stariji Ivan brucoš je splitskog Medicinskog fakulteta koji je prošao veliki broj udruga i pomagao na razne načine. Od svojih vršnjaka razlikuju se jer svoje slobodno vrijeme provode s onima kojima je pomoć potrebna.

Lina svaki dan dva sata provede na trajektu kako bi stigla u Split. Zadnja godina školovanja pred maturu i upis na fakultet pomalo joj, kaže, stvara stres, no bez obzira na sve obaveze, ona je svakog petka na radionicama u udruzi Dixy.

"Tko stvarno ima istinsku želju volontirati, pronaći će vremena za to. Potrebna je dobra organizacija. Možda nećete uvijek moći, ali nekoliko sati slobodnog vremena uvijek se može pronaći kako bismo pomogli drugima", smatra ova mlada Šoltanka.

U samim počecima nije shvaćala koje su dobrobiti volontiranja, ali sve je postalo ozbiljnije u srednjoj školi. U udrugu Dixy dolazi od kada je upisala gimnaziju kako bi pomogla u učenju djeci s poteškoćama čitanja, učenja i pisanja. 

"Nadam se da sam zbog njih postala bolja osoba"

Oni su joj drugi dom, njena splitska obitelj zbog koje je, priča nam, pronašla sebe. Od malih nogu su joj govorili da je drugačija i danas shvaća kako su bili u pravu. Prihvatili su je oni zbog kojih se nada da je postala bolja osoba koja će u budućnosti spojiti ljubav prema djeci i posao. 

„Nisam se puno promijenila, osim što su me moji mali prijatelji naučili strpljenju i nadam se da sam zbog njih postala bolja osoba. Oni ti se jednostavno uvuku pod kožu da čekaš svaki ponovni susret. Ovdje se ja osjećam mirno i kao da sam na svom području. 

Zbog njih sam shvatila da želim upisati logopediju ili nešto slično toj struci. Nadam se da ću uspjeti kako bi im mogla nastaviti pomagati, a nadam se da nikada neću prestati volontirati jer to u čovjeku izaziva poseban osjećaj koji se ne može opisati”, pojašnjava Lina kojoj je najveća pohvala što su je djeca prihvatila kao dio obitelji. 

Malim koracima do velikih snova

Svestrani Ivan Gudelj dio je volonterske obitelji cijelo desetljeće. Svojih prvih koraka jedva da se sjeća jer je bio malen, ali cijeli maraton koji je uslijedio, priča nam, neće zaboraviti. Za njega volontiranje nosi posebno mjesto u srcu za koje će uvijek pronaći vremena. 

„Sve je počelo u mojoj osnovnoj školi Lučac i s učiteljicom Ines Ivanovski koja je veliki broj mladih uključila u volontiranje. Uvijek sam bio netko tko se rado uključivao u razne nespojive projekte. 

Od akcije "A di si ti?!" pa sve do Škole folklora koju sam vodio u Gradskoj knjižnici Marka Marulića u Splitu i svojoj osnovnoj školi. Bilo je tu raznih predavanja koja sam vodio, pa Crveni križ i Liga za prevenciju ovisnosti i sportska natjecanja”, nabrajao je pokušavajući se svega sjetiti. 

Kaže kako je tijekom osnovne škole volontiranje bilo više poput druženja s prijateljima. Tada nije ni shvaćao koliko doprinosi zajednici, no danas je svjestan težine i potrebe za volonterima. Veliki izazov predstavljale su mu situaciju u kojima je bio predavač. U školama je mladima jedno vrijeme držao predavanje o ovisnostima. 

Budući doktor

Najviše je, kaže, naučio u Crvenom križu, a sada mu to znanje pomaže i u budućnosti. Naime, Ivan je spojio dvije ljubavi upisavši Medicinski fakultet. Cijeli je život smatrao da je na ovom svijetu kako bi pomogao drugima, a to se, kaže, potvrdilo i dugim godinama volontiranja. 

"Jednom sam se vozio s roditeljima i ispred nas čovjek je s autom imao prometnu nesreću. Čim sam to vidio, reagirao sam. Zamolio sam roditelje da stanemo i provjerimo kako je čovjek i pozovemo hitnu. Sve smo obavili kako su me učili. Na svu sreću čovjek je bio pri svijesti i nije mu trebala moja pomoć, no bio sam spreman učiniti sve kako bih nekom pomogao", ispričao nam je Ivan.

Volontiranje mu je donijelo i više nego je mogao maštati. Izgradilo ga je kao osobu, odredilo životni put na kojem je upoznao jako puno dobrih ljudi u kojima danas ima prijatelje u cijelom svijetu. I to je, kaže, istinska sreća volontiranja. Donedavno je bio i mladi savjetnik Pravobraniteljice za djecu u Republici Hrvatskoj, a volontiranje na Europskom prvenstvu u vaterpolu uvelo ga je u svijet medija.

"To se jednostavno uvuče pod kožu. Kada nekom pomogneš i vidiš sreću na njegovom licu, a tek kad čuješ hvala, to je najveća nagrada. Volio bih da više mojih vršnjaka proba bar po nekada pronaći vremena za volontiranje. Svijet bi sigurno bio bolje mjesto".

Splitu potrebno 327 volontera

U Splitu i okolici trenutno je potrebno 327 volontera za 75 različitih aktivnosti. Kako bi svi puno lakše došli do prilike i volontirali, osmislili su nacionalnu platformu Volonteka. Radi se o sustavu koji obuhvaća veliki broj organizatora volontiranja, aktivnosti i potencijalnih volontera. U administriranju i održavanju Volonteke sudjeluju brojni regionalni i lokalni volonterski centri s područja cijele Hrvatske, koji ulažu veliki trud u njezino ispravno funkcioniranje. 

Iz Udruge MI nadaju se kako će Hrvati prebroditi lošu godinu u kojoj se smanjio broj volontera te da će mladi u novu godinu ući s novim željama među kojima će biti i dobrovoljno pomaganje zajednici.