MORATE dobro zapamtiti gdje ste parkirali auto u moru od tisuća drugih, načičkanih oko ogromnog zdanja za koje ćete prvo pomisliti da je veliki šoping-centar, tipičan za predgrađe. Natpis na kockastoj zgradurini teško da će vam odati gdje ste: Northview, zvuči kao naziv kakve kompanije.

Tek kad se pridružite rijeci dotjeranih ljudi koji u nedjeljno prijepodne hrle prema ulazu na kojemu vas pozdravljaju deseci ljubaznih redara, počet ćete shvaćati da zapravo ulazite u crkvu.

Vrhunski spektakl

A iznutra to više sliči na konferencijsku dvoranu za deset tisuća posjetitelja, osvijetljenu kao da se upravo sprema neki veliki rock spektakl. Niste daleko od istine, na pozornici će se uskoro pojaviti pozamašna skupina svirača i pjevača, započinjući s nastupom sličnim dodjeli Grammyja. Voljeli ili ne moderni gospel (meni je kičast), priznat ćete da su vrhunski profesionalci. 

Središnji dio tog kolopleta raznobojnog svjetla i intenzivnog zvuka ipak nije koncert, nego propovijed. Nju drži vitak i očuvan čovjek četrdesetih godina, odjeven u košulju kratkih rukava s uzorkom, bez ikakve propovjedaonice pred sobom. Nastup će vas više podsjetiti na TED talk nego na suhoparne homilije kakve ste čuli u svojoj crkvi.

Govornik je dinamičan, uspijeva držati pažnju slušatelja svih četrdesetak minuta, sklon je dosjetkama na koje publika odgovara spontanim smijehom.

Ne drži Bibliju u ruci, tekstovi se projiciraju na ekran, a njegov pristup kršćanskoj svetoj knjizi krajnje je konzervativan: Poslanicu Kološanima - koju je napisao nepoznati imitator - on će bez krzmanja pripisati apostolu Pavlu, zasužnjenom u rimskoj tamnici. Ne uranja se u neke teološke dubine, više se radi o poduci kako treba živjeti kršćanstvo, kako treba biti miran unatoč svim problemima.

Kad crkva postane mega

Northview je tek jedan od zornih primjera onoga što se desetljećima naziva megacrkvama. Sam naziv kaže da je veličina jako bitna, obično se u tu kategoriju stavlja crkva s više od dvije tisuće posjetitelja.

Ali, nije sve u veličini: tri tisuće katoličkih crkava diljem SAD-a imaju toliko posjetitelja a da se ne smatraju megacrkvama. Fenomen je prvenstveno protestantski: to su zajednice koje su organizirane neovisno o nekoj višoj strukturi i koje najčešće guraju neku vlastitu teološku agendu. A takvi elementi, kao što znate, kod katolika ne prolaze.

Dosta tih crkava za sebe i otvoreno veli da nisu dio neke denominacije, ali čak i one koje nominalno pripadaju nekoj većoj crkvenoj organizaciji samostalne su u svom djelovanju i ne prianjaju uz strogo definiran popis dogmi.

Ne žele talasati, ali su sve redom konzervativne

Naime, dobro znaju da treba privući vjernike iz raznih protestantskih zajednica, pa ne žele talasati po spornim teološkim točkama. I inače su pentekostalne, baptističke i slične crkve prilično samostalne u svom djelovanju.

Ipak, unatoč toj neovisnosti, sve ih odreda odlikuje konzervativnost: Biblija je nepogrešiva, objašnjavaju na web stranici Northview crkve, što, između ostalog, podrazumijeva i protivljenje pobačaju, razvodu i homoseksualnosti. Sličnu ćete agendu naći i kod crkava koje djeluju u okviru liberalnijih zajednica, megacrkve znaju da je konzervativnost jedan od nužnih sastojaka recepta za uspjeh.

Kako napraviti svoju megacrkvu

Tako je još od 1861. godine, kad je u Londonu izgrađena prva megacrkva, Metropolitan Tabernacle, pompozno zdanje za šest tisuća vatrenih posjetitelja koji su zaneseno slušali C.H. Spurgeona, jednog od najvećih propovjednika ne samo tog doba.

Spurgeon se istaknuo svojom oštrom kritikom slobodnijih tumačenja matične baptističke crkve u vremenima kad su kršćani prihvaćali i teoriju evolucije i kritički pristup Bibliji. Toliko se naljutio da su na koncu svi oni napustili Baptističku crkvu.

Osim konzervativne ili čak fundamentalističke teologije, neophodan vam je i jak vođa, koji će svojim autoritetom voditi organizaciju barem nekoliko desetljeća. Metropolitan Tabernacle nije shvatio tu zakonitost, desetljećima nižući slabe vođe kratkog vijeka, pa se publika svela gotovo na razinu seoske crkve.

Onda je 1970. na čelo došao Peter Masters, iznova snažno naglasivši nepogrešivost Biblije i neprihvaćanje teorije evolucije, te je u svoje sad već 53 godine liderstva vratio zajednicu na gotovo nekadašnju razinu popularnosti.

Problemi s vođama

Uvijek se u megacrkvama stvar vrti oko vođe, on mora biti jak i karizmatičan, s neupitnim autoritetom. Istina, tu su i neki odbori i razna crkvena tijela koja bi trebala nadzirati čak i ponašanje vođa, ali njima teško da itko može ozbiljno stati na put. Nemali broj megacrkava je i propao nakon što bi ostale bez osobe s čijim su se imenom desetljećima identificirale.

Naravno, kad imate takav autoritarni pristup vođenju, imate i probleme: dovoljno je sjetiti se samo svih skandala legendarnog Jacka Hylesa iz Hammonda u Indiani. Pratile su ga ozbiljne optužbe za razne malverzacije, za seksualne afere, a njegovi rasistički nastupi zabilježeni su i kamerom. Ovdje bez stida i srama ismijava vlastitog vjernika zato što je Portorikanac.

Svemu unatoč, Hyles je na čelu svoje Prve baptističke crkve ostao preko četrdeset godina, do same smrti 2001. godine. Ova crkvetina u koju se znalo natisnuti i po dvadesetak tisuća posjetitelja doživjela je određeni pad u članstvu, posebno nakon što je Hylesov nasljednik i zet Jack Shaap završio u zatvoru zbog seksa s maloljetnicom.

Ali i dalje ih ima na tisuće. A nisu oni jedini sa sličnim skandalima, to je gotovo postalo pravilo gdje god imate nedodirljive autoritete.

Tko uopće tamo dolazi?

Kažu neke statistike da otprilike 7% američkih vjernika odlazi na bogoslužja u megacrkve. Možda je prvi razlog tome sav onaj ugrubo opisani spektakl koji ih tamo očekuje. Živimo u vremenima kad smo bombardirani zamamnim prizorima iz medija, tako da klasična bogoslužja u malim crkvama izgledaju nekako presiromašno. 

Drugi bitan faktor dolaska jest što se megacrkve trude na sve moguće načine ugoditi svojim posjetiteljima. Ona početna paralela sa šoping-centrom nije slučajna: naći ćete doslovce svaki sadržaj koji vas zanima. Osim klasičnih programa za mlade i bračne parove, moći ćete se i družiti s kršćanima koji su prošli razvod ili treniraju karate ili su ljubitelji Zvjezdanih ratova.

Svaki dan imate neki program koji bi vas mogao zanimati, gotovo da se možete preseliti u crkvu. Ili se zaposliti u njoj, obično megacrkva ima stotine plaćenih radnika. Prosječan član već pripada nekoj denominaciji, naviknut je na vožnju do posla i na rad u korporaciji s tisućama zaposlenika. Uglavnom se radi o srednjoj klasi, obiteljskim ljudima, a bez obzira na negdašnje eskapade Jacka Hylesa, ove su crkve sve češće rasno mješovite.

Lova koja se vrti

Voditelji megacrkava jako vole izlaziti u javnost s brojkama svojih posjetitelja, pri čemu postoje ozbiljne naznake da su napuhane. S druge strane, nitko ne govori o novcu koji se prikupi, ti su podaci samo interno dostupni poreznoj službi. Postoji neki već zastarjeli izračun da prosječni posjetitelj uplati na račun crkve oko 1200 dolara godišnje. Danas se više ne stavlja novac u škrabicu, u modi su online uplate ili QR kodovi.

Novac koji vjernik daje megacrkvi zapravo je ispod prosjeka davanja u američkim protestantskim crkvama. Manja je kontrola nad vjernicima, manja je i njihova očekivana angažiranost u volonterskim službama te su manji i prilozi. Svejedno, kad vam dođe toliko puno ljudi, novac koji se prikupi je ogroman.

Svojedobno je Willow Creek crkva (s centrom u Chicagu) prijavila godišnji budžet od 12.5 milijuna dolara - trećina ide na održavanje i otplaćivanje crkvenog zdanja, a ostalo na nekih 260 zaposlenika.

Još je veća tajna bogatstvo najpopularnijih vođa. Tvrdi se da je najbogatiji pastor Kenneth Copeland (o kojemu smo već pisali), a njegov se imutak procjenjuje na 300 do 750 milijuna dolara. Za neke druge vođe samo se nagađa, ne očekujte ništa ispod desetaka milijuna zelembaća, ogromnih vila, privatnih zrakoplova i tko zna čega još.

I one će propasti?

U Americi je kršćanstvo u neprestanom opadanju, ali taj fenomen, čini se, ne pogađa megacrkve koje i dalje rastu (ako je vjerovati njihovim brojkama). I ne samo da one rastu nego se taj fenomen vjerskog organiziranja proširio po Africi i Aziji u tolikoj mjeri da već govorimo o gigacrkvama. Kako, uostalom, nazvati Glory Dom u nigerijskoj Abuji, u koji se može komotno smjestiti 100 tisuća posjetitelja?

Po veličini organizacije najviše mjesto zauzima Yoido pentekostalna crkva sa sjedištem u Seulu - ona se hvali s impozantnih 830 tisuća članova. Na popisu dvadeset najvećih megacrkava u svijetu tek su dvije američke.

Teško je zamisliti da opadanje kršćanstva u Americi neće pogoditi i megacrkve. Postoje i neki ozbiljni znakovi da se to već i događa. Kao prvo, u javnost sve manje izlaze podaci o brojkama posjetitelja. Za neke crkve već statistički znamo da su odavno prošle svoj vrhunac i da bilježe lagani pad.

Sve manja bara, sve više krokodila

Kao drugo, internet je prepun njihovih međusobnih optuživanja za nemoral ili herezu, što upućuje na fenomen sve manje bare sa sve više krokodila.

Naravno, ništa se neće dogoditi preko noći: i ove nedjelje milijuni ljudi će se dotjerati i sjesti u svoje udobne automobile, dovesti se do ogromnog zdanja u predgrađu i nazočiti svjetlosno-zvučnom spektaklu s dobrom glazbom i slabom teologijom. 

I nakon što sa svojom smartphone aplikacijom prilože par desetaka dolara, ohrabreni idejom da su učinili nešto ugodno u Božjim očima, uputit će se u veliki nedjeljni šoping.