Foto:morh.hr

MINISTAR obrane Josip Buljević je nakon predstavljanja Plana javne nabave Ministarstva obrane za 2016. u Vojnom učilištu “Franjo Tuđman”, rekao novinarima u vezi odluke o opstanku borbenog zrakoplovstva sljedeće: “Držimo se Dugoročnog plana razvoja Oružanih snaga. Do kraja ove godine nastojat ćemo donijeti odluku o načinu kako ćemo čuvati naše nebo. Ja osobno i cijeli moj tim dat ćemo sve od sebe da zadržimo borbeno zrakoplovstvo”, piše specijalizirani magazin Defender.

Površnom analizom ove izjave može se zaključiti kako u MORH-u zaista ne znaju što i kako dalje sa borbenim zrakoplovstvom, a najradije bi da mogu odluku prolongirati za još koju godinu.

Ako ništa drugo, nakon punih 13 godina potpunog zanemarivanja tehnike i ljudi vezanih uz borbenu eskadrilu aviona od strane SDP-a, HDZ-a i njihovih koalicijskih partnera, red bi bio čuti od jednog ministra obrane da će konačno ove godine biti donesena odluka o sudbini borbenog zrakoplovstva. Umjesto toga, riječi poput “nastojat ćemo” i “dat ćemo sve od sebe” ne samo da se provlače dugi niz godina od strane Buljevićevih prethodnika već su naznaka kako se ništa dobrog niti ne sprema.

Političke elite dužne su se ispričati ljudima zaduženim za letenje i tehniku, jer su svojim nedonošenjem odluka ili donošenjem posve krivih odluka, ugrozili njihove živote i karijere. Međutim, što imamo danas? Ne samo da se nisu ispričale već su ih “nagazile”, optužujući ih za korupciju, falsificiranje, prevaru, nemar….samo zato što su morali odraditi zadaću koja im je politika servirala, zaista krajnje licemjerno.

Nema sumnje, sve političke elite jedine su zaslužne za sadašnje stanje borbenog zrakoplovstva i “frankeštajne” koji lete, a koje zaista nema niti jedna zemlja svijeta, a pogotovo ne članica NATO saveza. Nema države koja u svom sastavu drži borbene avione MiG-21 stare 40 godina, bez mogućnosti kupovine originalnih pričuvnih dijelova i bez podrške proizvođača istog tog aviona.

Dakle, ne postoje nikakvi slični primjeri u svijetu gdje bi Repubika Hrvatska mogla izvući neke pouke i saznanja o tome koliko i kako zapravo mogu trajati ovi avioni bez originalnih dijelova i sa produžavanjem životnog vijeka koje proizvođač smatra neizvedivim. Koja je jedina opcija onda? Korištenje dijelova sa jednih aviona i prebacivanje na druge, kanibalizacija i slično…kako trupa, rezervoara, stajnog trapa i slično.

Svega toga su bili svjesni i vojni dužnosnici, vladajući i oporba kada se donosila odluka o remontu Migova. Išlo se svjesno u avanturu kako bi se dobilo na vremenu i u skoroj budućnosti pripremio natječaj za odabir novog tipa borbenog aviona. I što se dogodilo na koncu?

Iz svega dosad rečenog, vladajuća koalicija od premijera naniže, niti ne pomišlja o mogućnosti kupovine aviona u skoroj budućnosti. Problem je kako iskomunicirati sa javnosti takvu odluku s obzirom na posljedice. Prvo, odgovornost za takvu odluku treba podijeliti nekako i na bivšu vladu, a to je najlakše putem kriminalizacije obavljenog remonta u Ukrajini što se i čini.

Odluku o gašenju eskadrile borbenih aviona je nemoguće donijeti bez posljedica, političkih i obrambenih. Kada se jednom ugasi ova toliko važna obrambena sposobnost, nemoguć je povratak. Problem je još teži, jer nitko ne zna što nas čeka sutra, kakva je sudbina našeg kontinenta, NATO saveza i EU.

Stoga, da bi se borbena komponenta ugasila treba nekako i “podijeliti odgovornost” i kroz “skandalozna otkrića” demontirati sve što ima veze sa borbenim zrakoplovstvom, prvenstveno ljude koji lete i rade u vrlo teškim uvjetima i bez čijeg napora i zalaganja eskadrila borbenih aviona ne bi danas niti postojala. Kad se ljudi demotiviraju, istražuju, uplaše onda nestaje volja za radom i samoodržanjem. Ovih dana se olako izgovara riječ “veleizdaja” kad je u pitanju stanje sa eskadrilom borbenih aviona. Međutim, kakva bi tek veleizdaja bila gašenje eskadrile borbenih aviona. Ima li tko hrabrosti donijeti takvu odluku? Možda ima, ali koja je cijena? Nije li veleizdaja ponašati se tako neodgovorno posljednjih desetak godina i zanemarivati ustavnu odrednicu suvereniteta nad zračnim prostorom, kakvo li je to tek podrivanje obrambene moći.

Ako su činjenice tako crne kao što se prikazuju posljednjih dana, zašto se nitko iz državnog vrha i ministarstva obrane, nije udostojio obići eskadrilu borbenih aviona, porazgovarati sa pilotima i ljudima odgovornim za tehniku i letenje, motivirati ih dobrom vijesti za budućnost.

Razlog je i više nego jasan, dobrih vijesti za budućnost, kad je u pitanju borbeno zrakoplovstvo, nema na vidiku, zaključuje su članku Defendera.