KRUNIDBA britanskog kralja Eduarda VII. održana je 9. kolovoza 1902. u Westminsterskoj opatiji u Londonu. Bio je to događaj koji je Britanija dugo čekala: Eduard je na prijestolje stupio još u siječnju 1901., nakon smrti svoje majke, kraljice Viktorije, koja je vladala više od 63 godine. No njegova krunidba ostala je zapamćena ponajprije po dramatičnim događajima koji su joj prethodili.

Princ koji je gotovo 60 godina čekao prijestolje

Albert Edward rođen je 9. studenoga 1841. kao najstariji sin kraljice Viktorije i princa Alberta. Kao prijestolonasljednik proveo je gotovo cijeli život u majčinoj sjeni. Viktorija mu dugo nije dopuštala ozbiljniji politički utjecaj, dijelom i zbog njegova načina života.

Eduard je volio društvo, putovanja, konjske utrke, dobru hranu i zabave, a njegov privatni život često je bio tema tadašnjih tabloidnih rubrika. Bio je gotovo potpuna suprotnost majci, koja je nakon smrti supruga živjela povučeno i njegovala strogu sliku monarhije.

Kada je Viktorija umrla 22. siječnja 1901., 59-godišnji prijestolonasljednik konačno je postao kralj. Odabrao je vladarsko ime Eduard VII., a njegova supruga Aleksandra od Danske postala je kraljica.

Sve je bilo spremno, a onda se kralj teško razbolio

Krunidba je prvotno bila zakazana za 26. lipnja 1902. London se pripremao za veliku svečanost, a u britansku prijestolnicu počeli su pristizati kraljevski gosti i uglednici iz različitih dijelova svijeta.

Samo dva dana prije ceremonije stigla je šokantna vijest. Kralj je teško obolio od upale slijepog crijeva, a stanje se pogoršalo. Razvio se peritonitis i liječnici su zaključili da mu je potrebna hitna operacija. U vrijeme kada je abdominalna kirurgija još bila vrlo rizična, situacija je bila ozbiljna i postojala je stvarna opasnost da kralj umre.

Eduard je isprva oklijevao s odgađanjem krunidbe, ali na kraju nije imao izbora. Operiran je, zahvat je bio uspješan, a ceremonija je pomaknuta za 9. kolovoza.

Krunidba je ipak održana

Do početka kolovoza kralj se dovoljno oporavio da može sudjelovati u ceremoniji. Ipak, program je donekle skraćen kako bi se smanjio napor kojem je bio izložen.

Eduard VII. i kraljica Aleksandra krenuli su prema Westminsterskoj opatiji u raskošnoj Gold State Coach, državnoj kočiji koja se i danas koristi u posebno važnim kraljevskim prigodama. Ulice Londona bile su ispunjene mnoštvom koje je željelo vidjeti novog kralja.

Sama krunidba slijedila je stoljetnu britansku tradiciju. Eduard je položio krunidbenu prisegu, bio pomazan, primio kraljevske insignije te je okrunjen krunom svetog Eduarda. Aleksandra je također okrunjena kao kraljica supruga. Westminster je već stoljećima bio središte takvih ceremonija, a prva dokumentirana krunidba ondje bila je ona Vilima Osvajača 1066. godine.

Ceremonija nije prošla potpuno bez problema. Ostarjeli nadbiskup Canterburyja Frederick Temple imao je ozbiljnih problema s vidom, pa su mu molitve bile ispisane velikim slovima. Prema zapisu Westminsterske opatije, tijekom samog čina krunjenja čak je stavio krunu Eduardu na glavu naopako.

Krunidba koja je ostavila trag i na današnjim ceremonijama

Krunidba Eduarda VII. bila je prva britanska krunidba nakon dugih 64 godine. Posljednja prije nje bila je Viktorijina 1838., pa je za većinu stanovnika Britanije ceremonija bila nešto što nikada prije nisu vidjeli.

Za Eduardovu krunidbu skladatelj Hubert Parry napisao je novu verziju skladbe "I Was Glad", koja je prvi put izvedena upravo 1902. Djelo je postalo dio britanske krunidbene tradicije i izvodilo se i na kasnijim krunidbama.

Nakon ceremonije Eduard i Aleksandra pojavili su se na balkonu Buckinghamske palače pred okupljenim mnoštvom. Kraljevski arhiv taj trenutak navodi kao početak tradicije balkonskog pojavljivanja nakon krunidbe, običaja koji je preživio sve do današnjih dana.

Eduard VII. vladao je do smrti 6. svibnja 1910. Njegova vladavina trajala je manje od desetljeća, ali je čitavo razdoblje dobilo njegovo ime, edvardijansko doba. Britansko Carstvo tada je još bilo na vrhuncu moći, ali Europa se već približavala velikim političkim i vojnim sukobima koji će nekoliko godina nakon njegove smrti kulminirati Prvim svjetskim ratom.