FOTO: 123rf

U VRIJEME kada se umjetna inteligencija i automatizacija razvijaju tolikom brzinom da se ne zna koliko će i kakvih zanimanja kroz desetljeće ili dva preostati za ljude, a koliko i koja će preuzeti automati, sve češće se spominju dva nova koncepta u organizaciji rada – zagarantirani temeljni prihod i skraćivanje radnog vremena.

Neke razvijene zemlje već su počele istraživati mogućnosti uvođenja ovih novina kao i njihove moguće efekte.

Povijesni trend - skraćenje

Svatko tko danas radi puno osam-satno radno vrijeme ili čak više, pet dana u tjednu ili možda šest, najvjerojatnije će reći da je siguran da bi skraćenje radnog vremena na šest sati ili radnog tjedna na četiri radna dana bilo odlično kako za radnike, tako i za poslodavce. Tko za produženih vikenda, kakav je bio ovaj posljednji, prvomajski, nije poželio da svaki bude takav? Radnici bi bili sretniji i zdraviji, manje bi bolovali, bili bi odmorniji, a s time i produktivniji pa bi i poslodavci u konačnici došli na svoje.

Tako se barem čini na temelju osobnog doživljaja i u teoriji. No budući da takav sustav još uvijek nije uveden u širokim razmjerima i za duže vrijeme, teško je reći bi li to stvarno dobro funkcioniralo. Stoga se to pitanje još uvijek istražuje, ponajviše u Švedskoj koja je predvodnik u nastojanju da pronađe i osigura optimalno humane, a ipak moguće uvjete rada za svoje stanovništvo.

Na tu temu prošli je tjedan objavljena jedna zanimljiva analiza u New Scientistu.

Zanimljivo je da je još 1930-ih britanski ekonomist John Maynard Keynes najavio da će radno vrijeme, s porastom standarda u bogatim zemljama, kroz stotinjak godina pasti sa 60-ak i više na samo 15 radnih sati tjedno. Pritom treba imati na umu da su francuski radnici pravo na 12-satno dnevno radno vrijeme stekli tek nakon Februarske revolucije 1848. Konvencija o 8-satnom dnevnom radnom vremenu dogovorena je tek 1919., a nju su do danas potpisale samo 52 zemlje.

Povijest pokazuje da skraćivanje radnog vremena ne mora nužno smanjiti produktivnost. Naime, unatoč skraćenju radnog tjedna sa 60 na 40 sati čovječanstvo je danas produktivnije nego što je bilo ikada u povijesti. Također, britansko gospodarstvo nije ništa moćnije od njemačkog ili nizozemskog iako Britanci rade duže. To posebno postaje očito kada se usporede razna svjetska gospodarstva i radna vremena njihovih stanovnika (grafikon dolje).

Ideju o skraćivanju radnog vremena podržale su i neke ugledne svjetske ekonomske organizacije poput New Economics Foundation. Ta zaklada sa sjedištem u Londonu počela se još 2010. zalagati za postupan prelazak na 21-satni radni tjedan, a u prilog ideji dala je 10 argumenata:

1)    zemlje s kraćim radnim vremenom ispuštaju manje CO2
2)    skraćivanje bi povećalo socijalnu jednakost, a smanjilo ovisnost rasta o zaduživanju
3)    povećala bi se produktivnost, a smanjila sklonost bolestima i bolovanjima
4)    ravnomjernija razdioba radnih i slobodnih sati smanjila bi nezaposlenost
5)    više slobodnog vremena smanjilo bi stres, a povećalo zadovoljstvo
6)    smanjila bi se nejednakost u obavljanju neplaćenih poslova trenutno na štetu žena
7)    smanjila bi se potreba za poslom dadilja, čime bi porasla kvaliteta usluge
8)    ljudi bi imali više vremena da se posvete obiteljima i prijateljima
9)    prelazak u mirovinu mogao bi se ublažiti postupnim skraćenjem radnog vremena
10)     ljudi bi se mogli aktivnije uključiti u politiku što bi ojačalo demokraciju

Što kažu iskustva i eksperimenti?

Od Keynesovih najava prošlo je gotovo 100 godina, no kao što vidimo, one se još uvijek nisu ostvarile.

Ipak, o ideji se sve više priča, a provedeno je i više studija na tu temu. Nažalost, njihovi rezultati ne govore svi jednako nedvosmisleno u prilog skraćenju radnog vremena kako to izgleda u teoriji, barem ne u svim aspektima.

Neke studije provedene u Švedskoj pokazale su da manji broj radnih sati u tjednu ne rezultira nužno nižim razinama hormona stresa niti smanjenjem bolovanja. No neke duže, opsežnije studije dale su suprotne, pozitivne rezultate.

Jedna studija provedena u Švedskoj prije 10 godina na uzorku od 580 ljudi, više žena nego muškaraca, u trajanju od 18 mjeseci potvrdila je korisne učinke skraćenja. Ispitanici su bili podijeljeni u dvije grupe – jednu koja je radila punih osam sati te drugu koja je radila šest. Autori su zabilježili da je skraćenje radnog vremena za 25 posto uz ista primanja povoljno djelovalo na spavanje i odmorenost te na razine stresa zaposlenika ne samo za radnih dana već i tijekom slobodnih.

No studija nije dala jasne odgovore na pitanje je li produktivnost radnika porasla ili je pala. Dio problema leži u tome što je danas generalno govoreći mnogo teže ocijeniti produktivnost zaposlenika nego što je to bilo kada su oni većinski radili po tvornicama. Produktivnost u uredskim poslovima, osobito ako se pokušava pratiti i kvantitetu i kvalitetu, gotovo je nemoguće pravilno ocijeniti.

Znanstvenici su stoga pokušali egzaktno izmjeriti mjerljive koristi. Rezultati su bili razočaravajući za pobornike povećanja dokolice. Naime, skraćenje radnog vremena nije imalo mjerljive efekte na empirijske pokazatelje stresa kao što su primjerice razine hormona kortizola. Osim toga zaposlenici nisu koristili manje bolovanja.

Ovakvi rezultati zaključili su slučaj za duži niz godina. Međutim, tema je ponovno otvorena u novije vrijeme.

Jedan eksperiment proveden u domu za umirovljenike u Gothenburgu, dovršen krajem 2016., dao je neku vrstu odgovora na pitanje odnosa učinkovitosti i skraćenja radnog vremena. U njemu je 68 medicinskih sestara i tehničara sudjelovalo dvije godine. Njima je radno vrijeme bilo skraćeno na šest sati, a plaće su im pritom ostale iste. Rezultati su pokazali da su bili 20 posto zadovoljniji i zdraviji te da su uzimali 10 posto manje bolovanja. Također se pokazalo da se povećala kvaliteta njihove brige za starije. Međutim, promjena je značajno povećala troškove u lokalnoj blagajni. Grad je morao zaposliti 17 dodatnih medicinskih sestara koje je platio više od 12.300.000 kuna.

„Skraćenje radnog vremena apsolutno je povezano s višim troškovima“, rekao je Daniel Bernman, švedski političar lijeve provenijencije odgovoran za skrb o starijima. „Previše je preskupo provesti opće skraćenje radnog vremena u neko dogledno vrijeme“, dodao je.

Naravno, rezultat ne mora nužno biti isti za sva zanimanja. Za medicinske sestre i njegovateljice od ključne je važnosti da uvijek budu na raspolaganju ljudima o kojima brinu. Ako kraj njih nije jedna osoba, mora je zamijeniti druga. Netko tko radi na programiranju računala ili na dizajniranju automobila ne mora raditi na takav način.

U ovom kontekstu zanimljivi su i rezultati jedne druge studije provedene u Liverpoolu u Velikoj Britaniji. U njoj je radni dan zaposlenicima kompanije Agent Marketing bio skraćen na šest sati. No već nakon dva mjeseca sami zaposlenici izglasali su da ne žele takvo radno vrijeme. Bilo im je previše stresno jer nisu stizali obaviti sve svoje odgovornosti. Međutim, oni se ipak nisu poželjeli vratiti na standardno osam satno radno vrijeme od kojeg su krenuli. Najviše im je odgovaralo da petkom i još jedan dan u tjednu rade malo kraće. 

Dugo radno vrijeme dokazano je loše za zdravlje

Dok se efekti skraćivanja radnog vremena još uvijek istražuju, radni tjedan duži od 55 sati dokazano uzrokuje stres i zdravstvene probleme.

Jedna meta analiza više studija u kojima je bilo uključeno više od pola milijuna ljudi utvrdila je da zaposlenici koji rade više od 55 sati tjedno, dakle, više od 11 sati dnevno u petodnevnom radnom tjednu, ili više od 9 sati u šestodnevnom (što je u Hrvatskoj standard za mnoge zaposlenike u trgovini i ugostiteljstvu), čak 13 posto češće razvijaju bolesti krvožilnog sustava i 33 posto češće doživljavaju srčani udar od onih koji rade 35 ili 40 sati.

Iskustva iz Japana pokazuju da pretjerivanje s radnim vremenom može imati i psihičke posljedice. U toj zemlji je u 2016. godini zabilježeno 1.456 smrtnih slučajeva uzrokovanih pretjerivanjem u radu – dio njih odnosi se na krvožilne bolesti i srčane udare, a dio na samoubojstva.

Iz svega navedenog moguće je zaključiti da je skraćivanje radnog vremena doista povijesni trend i budućnost, no čini se da će se ono zbivati sporije nego što je predviđano, da će se morati uskladiti sa zanimanjima te da će u skorijoj budućnosti možda biti važnije omogućiti fleksibilnost u kreiranju radnog vremena nego ga drastično skraćivati.

S druge strane sa sve raširenijom automatizacijom možemo očekivati porast druge vrste stresa – sve manjeg repertoara stalnih i sigurnih poslova. Konačno, treba imati na umu da su mnogi zaposlenici danas, uz svu suvremenu tehnologiju, često dostupni i izvan službenog radnog vremena pa je njegovo trajanje teško precizno odrediti. Uz mobitele i elektronsku poštu mnogi posao sa sobom nose kući.