KAD SMO jučer nazivali hrvatske političare i pitali ih za komentar izjave visokog rangiranog političara koji je veličao 10. travnja, svi su to promptno osudili. Budući da neki od njih nisu znali o kome je riječ, kad smo im to rekli, našli su se izrazito iznenađeni. Obično je to pratila šutnja od nekoliko sekundi. I, naravno da jest. Implikacije takvog događaja jesu velike. I teško je nabrzinu sročiti izjavu koja će u potpunosti obuhvatiti cijeli njihov spektar.

Balast nacizma i fašizma velik je na zemljama koje su u drugom svjetskom ratu bile na toj strani. Najveći problem u svemu tome je ono što se naziva "kolektivnom krivnjom". Ona implicira da cijeli jedan narod čiji su preci bili na zločinačkoj strani kasnije mora snositi krivnju zbog toga. To je, zapravo, jedan jako glup princip, logički zapravo neodrživ, ali, bez obzira na logiku, prisutan. Hrvatima ga nameću drugi, ali i Hrvati si ga nameću sami, kao što ga Hrvati nameću i drugima.

Princip kolektivne krivnje nije limitiran na Balkan. Na primjeru nacizma, vjerojatno je najizraženiji u Njemačkoj. Iako su se davno riješili prošlosti, ipak ih i danas prati glas kao naciste. Svaki pretjerano uredni, pomalo rasistički ili ksenofobični potez nekog Nijemca tjera nas da pomislimo, a nekad i da kažemo, "Pa nije čudo, ipak su oni nacisti". Ako to kažemo, imamo dvije reakcije. Ili ćemo se svi zajedno nasmijati, ili ćemo slušati kako se Njemačka riješila nacizma, kako je to dio prošlosti i kako se tako nešto više ne može ponoviti.

Kad smo nekom Nijemcu rekli da je nacist, napravili smo pretjeranu generalizaciju. Uzeli smo dio prošlosti njegovog naroda, i taj dio prilijepili njemu kao osobi, izjednačivši njega u današnje vrijeme s njegovim narodom u današnje vrijeme, a njegovom narodu u današnje vrijeme pripisali karakteristiku prošlosti njegovog naroda.

Isto napravimo kad Hrvatu kažemo da je ustaša, a Srbinu da je četnik. Naravno, ako se Nijemac jasno deklarira kao nacist, Hrvat kao ustaša, a Srbin kao četnik, ili se iz njegovih stavova jasno vidi da naginju takvim ideologijama, onda ne govorimo ni o kakvoj kolektivnoj krivnji primijenjenoj na pojedinca, nego jednostavno utvrđujemo činjenično stanje. Ali, to nije ono što nas zanima ovdje.

Za vrijeme i prije rata koji je razorio bivšu Jugoslaviju ovaj je princip kolektivne krivnje bilo jedno od glavnih oružja demagogije i propagande. Srpski su vođe plašili Srbe u Hrvatskoj "povampirenim ustašama", koji će ih sve poubijati, a hrabra će srpska vojska spasiti svoje građane od tog zla. Hrvati su JNA nazivali "jugočetničkom" ili "srbočetničkom" vojskom, i izjednačavali cijelu bivšu Jugoslaviju s četništvom. Naravno, bilo je i među Hrvatima i među Srbima onih koji su pokušavali uistinu oživjeti ustašku i četničku povijest. Kolektivna krivnja bila je kao as u rukavu koji se može izvući uvijek kad zatreba.

A, kad netko izvuče asa, morate pogledati svoje karte. Ako su dovoljno dobre, možete nastaviti s igrom. Ako nisu dovoljno dobre, imate dvije opcije: odustati ili blefirati. 

Tu dolazimo do Stipe Mesića i Australije. Naravno da se Mesić dok traži potporu Hrvata iz Australije mora osvrnuti i na hrvatsku povijest. I da će možda uzeti stav o ustaštvu koji je malo drukčiji od onoga što se smije reći u Hrvatskoj. A, reći će to zato što Srbi istodobno optužuju Hrvate da su ustaše koje se trebaju sramiti zbog svoje prošlosti. I tu pravi veliku grešku. Ona nije u tome što je rekao da je Hrvatska prvi put pobijedila 10. travnja, nego u tome što nije pomislio da ga netko snima i da će se ta snimka sačuvati. Čisto za slučaj da zatreba jednog dana. Je li ovo jedini njegov sličan govor? Je li ovo jedini sličan govor bilo kojeg hrvatskog političara? Je li Mesićeva izjava dana u nekakvom drukčijem kontekstu? Ne znamo. Ali, nije ni bitno. Bitno je da je ovaj govor snimljen i da ova izjava postoji.

I tu počinju Mesićevi problemi. Koji postoje, bez obzira na to što se sad ovo pokušava otpuhati kao nevažno i trivijalno. Čuje se jučer i danas kako se Mesić od bilo kakvog koketiranja s ustaštvom u zadnjih deset godina toliko distancirao da ovakva izjava, dana u određenom kontekstu, nikako ne može odražavati njegov stav i njegovo uvjerenje. Možda i ne može. Ne ulazimo u to.

Ali, predsjednik Mesić je često jako žustro nastupao protiv nekih ljudi i koristio upravo ustaštvo kao argument. Sjetimo se njegove izjave kako u "Večerenjem listu" ima "ustašoida". Sjetimo se njegovih razloga za odlazak iz HDZ-a. Sjetimo se i njegovog vrlo čestog napominjanja antifašističke borbe kao temelja hrvatske države. Sve te izjave stoje u direktnom proturječju s ovim govorom, i to nije mala stvar. Naprotiv, to je opasan as u rukavu njegovih političkih protivnika. I taj as nije jednokratan, nego će se moći izvući svaki put kad zatreba.

Pitanje je kako će Mesić reagirati na tog asa u budućnosti. Prvi potez mu je jasan blef. Izgleda ovako: "Umjesto bilo kakvoga komentara upućujemo svakog zainteresiranog na niz izjava i javnih istupa, u kojima je predsjednik Stjepan Mesić posljednjih godina jasno iskazao svoje stajalište prema ustaškoj ideologiji i ustaškoj Hrvatskoj.", a stoji u priopćenju Ureda predsjednika. Njime Mesić pokušava otpuhnuti cijelu stvar kao nebitnu. Ali, i sam zna da nije nebitna.

To su potvrdili skoro svi političari koji su se očitovali oko ove izjave.

Mate Granić: "Zato predsjednik Mesić treba hitno osobno komentirati tu izjavu i odrediti se prema njoj jer u protivnom ona bi mogla silno štetiti i predsjedniku ali i Hrvatskoj"

Vesna Pusić: "Politički gledano, najbolje bi mu bilo praviti se da to nikada nije rekao i da tvrdi da mu je namješteno. Što se tiče osobnog integriteta, reći da je Hrvatska prvi put pobijedila 10. travnja, nema nekakvog opravdanja u bilo kom smislu."

Ivić Pašalić: "On će sad vjerojatno tvrditi kako to nije rekao, kako su mu desničari ovo podmetnuli, ili se netko maskirao u njega. Ovo je razobličenje svih Mesićevih laži."

Vesna Škare-Ožbolt: "Političar u Hrvatskoj ne može veličati 10. travnja, pa čak ni onaj koji pripada radikalnoj desnici, a kamoli predsjednik."

Mesić si je, opravdavajući kolektivnu krivnju Hrvata za drugi svjetski rat, nametnuo individualnu krivnju spominjući nešto za što ga se može povezati s ustaštvom.

Ulog je podigao izjavom na Hrvatskom radiju, u kojoj je rekao daje dao ustupak nekima koji su ga slušali, konstatirajući samo činjenicu da je NDH bila priznata država, a da je u govoru govorio i o antifašizmu.

Ostaje vidjeti je li taj ulog dovoljno velik da se može nositi s protivničkim kartama. Ali, jasno je da će ova partija pokera ipak trajati malo duže.

Ostale komentare Indexovog novinara Jovana Dragišića možete pročitati na njegovom službenom blogu jovandragisic.bloger.hr

Jovan Dragišić