DUGOROČNE prognoze u politici, bilo na lokalnoj, regionalnoj ili globalnoj razini su u pravilu nezahvalne, a možda su najbolji primjer za to SAD. Reputacije mnogih stručnjaka, komentatora i medija su često bile žrtvom tradicionalne nepredvidljivosti političkih trendova u zemlji koja sebe naziva kolijevkom moderne demokracije. U svjetlu te činjenice se svaka procjena onoga što SAD i ostatak svijeta čeka u posljednje dvije godine mandata trenutnog predsjednika – ma koliko naizgled bila dobro argumentira - mora uzimati s velikim zrnom soli.

Većina tih procjena je još uvijek pod snažnim dojmom trijumfa Demokratske stranke na izborima za oba doma američkog Kongresa, kao i činjenicom da je republikancima njihova najveća izborna ikona postala isto što i kriptonit Supermanu. Tako će George W. Bush posljednje dvije godine mandata provesti suočen s neprijateljski nastrojenim zakonodavnim tijelom te blokadom, odnosno torpediranjem mnogih od ambicioznih reformi i drugih projekata po kojima je htio da ga bilježe u povijesnim udžbenicima.

U takvim okolnostima je sasvim razumljivo što veliki dio američkih, a još veći dio svjetskih medija, cijeloj situaciji pristupa u euforičnom raspoloženju, proglasivši početak post-bushovske ere u kojoj se donedavno najmoćniji, a još uvijek najomraženiji čovjek na svijetu postao sasvim irelevantan politički faktor.

Takav se dojam može najbolje steći na temelju opsjednutosti američkih medija neslužbenim početkom utrke za novog stanara Bijele kuće, u kojoj se izbornim debaklom grogiranim i frakcijskim sukobima rastrgnutim republikancima ne daju skoro nikakve šanse. Umjesto toga se sada uvriježio stav da će izbori biti odlučeni već nekoliko mjeseci prije studenog 2008. godine, odnosno na preliminarnim izborima Demokratske stranke, pri čemu se dijelu američkih medija, a još većem dijelu svjetskih medija, kao najizgledniji i jedini prihvatljivi pobjednik nametnula Hillary Clinton.

Iako se takva percepcija – koja će se promovirati ispočetka stidljivo, a kasnije sve agresivnije – dijelom temelji na dugogodišnjim frustracijama koje je među pretežno liberalnim  i anti-bushovski orijentiranim američkim medijima izazivala Bushova dosadašnja tvrdoglavost i imunitet na kritiku, iza nje postoji i određena dugoročna politička računica, koja možda i nema neke prevelike veze sa stranačkim preferencama ili ideološkim uvjerenjima. U svjetlu te dugoročne računice valja gledati činjenicu da je "debushizacija" Amerike počela davno prije nego što će se Bush oprostiti od Bijele kuće.

Naime, činjenica da se Hillary Clinton nametnula kao jedini "moralno-politički podoban" izbor za budućeg predsjednika SAD ima manje veze s njenim ideološkim stavovima, karizmom, popularnošću ili vještinom koliko s činjenicom da joj je suprug Bill Clinton. Ukoliko bi se nakon osam godina Bill Clinton vratio u Bijelu kuću, makar kao i Prvi suprug, time bi se uspostavio kontinuitet sa "zlatnim dobom" kada je svijet bio daleko sretnije, ljepše i mirnije mjesto na život, temeljeno na SAD kao jedinoj supersili, svjetskom policajcu te ideološki dosljednim čuvarom i širiteljom plemenitih ideala liberalne demokracije, slobodnog tržišta i globalizacije.

"Perestrojka" Hillary Clinton, odnosno pokušaj da se u slijedeće dvije ili još nekoliko godina današnji Bushov "Četvrti Reich" pretvori u "supersilu demokratskih promjena" će po dobrim starim povijesnim receptima odgovornost za propast plemenitog clintonovskog projekta "Pax Americane" pripisati isključivo jednom jedinom čovjeku i jednoj jedinoj stranci koji su, navodno, skrenuli s pravog puta, a s kojim ona "prava" Amerika, oličena u imenu Clinton, nema i ne može imati ikakve veze.

Teško je reći koliko će se taj najavljeni "povijesni zaokret" svoditi na šminku i jeftinu frazeologiju, a koliko na konkretne političke poteze. Međutim, i tu neka povijesna iskustva daju određene naznake. To se prije svega odnosi na činjenicu da je "moralno-politička podobnost" kao i navodna neizbješnost izborne pobjede Hillary Clinton koincidirala s njenim postupnim skretanjem političkih stavova udesno, koje njeni pristaše tumače nastojanjem da bude izabrana kao umjerena, dakle većini Amerikanaca prihvatljiva kandidatkinja.

To lagano skretanje Hillary Clinton, pak, također koincidira sa sve većim razumijevanjem koja "žena zmaj" iz Clintonove Bijele kuće počinje uživati među nekim svojim ljutim protivnicima s desnice. To se, između ostalog, odnosi i na medijskog tajkuna Ruperta Murdocha koji je nedavno prisustvovao njenom izbornom skupu. Murdochu, dakako, to nije prvi takav zaokret, s obzirom da su Murdochovi mediji u Britaniji, poznati po tradicionalnoj podršci konzervativcima, pred dolazak Tonyja Blaira na vlast promijenili ploču i počeli podržavati laburiste.

Dakako, u svemu tome nije bilo slučajno što je Blair prije toga promijenio laburističku platformu odbacivši socijalizam u korist "Trećeg puta" i odabravši kontinuitet s dijelom naslijeđa Margaret Thatcher. A u svjetlu svih tih činjenica možda i nije bilo iznenađenje što se Blair, ispočetka slavljen kao Clintonov ideološki blizanac i čuvar njegove baštine, pretvorio u Bushovu pudlicu.

Stoga nije isključeno da će se nakon siječnja 2009. godine vidjeti kako "postbushovska" Amerika zapravo i nije tako različita od Bushove, odnosno kako za vrijeme osmogodišnjeg Bushovog intermezza zapravo uopće nije bio prekinut nikakav kontinuitet s Clintonovim razdobljem. A moglo bi se dogoditi i da mnogi koji danas slave Bushov odlazak u povijest iz jedne dulje povijesne perspektive shvate da taj intermezzo možda i nije najgore što se moglo dogoditi Americi i svijetu.

>>>Ostale komentare Indexovog novinara Dragana Antulova pročitajte na njegovom službenom blogu draganantulov.bloger.hr

Dragan Antulov