HRVATSKI portal na engleskom jeziku Total News Croatia donosi seriju svjedočenja stranaca koji su se tijekom pandemije koronavirusa našli u našoj zemlji. Oni odgovaraju na pitanja o tome osjećaju li se u Hrvatskoj sigurnije nego u svojim zemljama i kakva su njihova iskustva.

Sveučilište Oxford objavilo je nedavno istraživanje o tome kako su nacionalne vlade reagirale na koronavirus i pokazalo se da Hrvatska trenutačno ima najstriktnije mjere na svijetu. Iako mjere nisu ugodne, svakako pridonose smanjivanju širenja virusa i mnogi se dive službenim potezima Hrvatske tijekom krize posljednjih tjedana, u smislu akcije i komunikacije.

Ali što o tome misle imigranti? I kako ove mjere uspoređuju s reakcijama u njihovim matičnim zemljama? Bi li radije kroz krizu prolazili kod kuće ili u Hrvatskoj? Dosad je TCN objavio priče imigranata iz Rumunjske, SAD-a, Irske, Ujedinjenog Kraljevstva, Meksika, Argentine, Španjolske, Nizozemske, Kanade, Indije, Hong Konga, Venezuele, Latvije i Njemačke, a sad je došao red na Sisi Peng iz Kine, koja živi u Zagrebu. U srpnju 2019. godine došla je iz Šangaja, gdje je njen suprug proveo godinu dana učeći napredni kineski jezik uz stipendiju.

Prvo, kako ste? Jeste li ovdje sami ili s nekim? Recite nam nešto o svojoj situaciji i mentalnom stanju.

Ja sam Sisi iz Kine. Moj hrvatski suprug i ja smo dobro. Počeli smo ostajati kod kuće sredinom ožujka. Ali on pola dana radi od kuće, a pola dana mora u ured, s čime nisam baš sretna. Imamo dvogodišnjeg psa, zbog kojeg dvaput dnevno izlazim na zrak i na tome sam mu zahvalna.

Što mislite o ekonomskim mjerama koje poduzima vlada, pomažu li Vašem poslovanju?

Moja je profesija podučavanje stranaca kineskom jeziku, ali surađujem i s hrvatskim hotelima, turističkim i lifestyle brendovima za kreativno pisanje i prevođenje specijalizirano za kinesko tržište i promoviranje na društvenim mrežama. Prošlog ljeta počela sam s freelancingom. Moja situacija u Hrvatskoj prije koronavirusa nije bila loša. Na primjer, neka ljetovališta na obali planirala su privući više kineskih turista tijekom Kineske nove godine 2020. i ljeta, a bila sam zauzeta i s nekoliko drugih projekata. Nažalost, sad nema ništa od toga.

Kad ste shvatili da će koronavirus biti veliki problem?

Kao kineska državljanka koja živi u inozemstvu, imam podijeljene osjećaje o svemu ovom. U ovom članku pisat ću o vlastitoj perspektivi kronološkim redom.

Počelo je prvih dana prosinca 2019. godine u Wuhanu u Kini. Vijesti iz Kine su govorile da se ne radi o ozbiljnom virusu, da se može spriječiti i prevenirati, a vlada je od ljudi u Wuhanu tražila da ostanu mirni. Dakako, nisam previše razmišljala o tome.

Siječanj 2020. Život u Zagrebu je normalan. U Wuhanu je krenula epidemija i broj zaraženih naglo je skočio krajem mjeseca, a mnoge ljude sa simptomima čak nije bilo moguće testirati. Bolnice su bile preopterećene, nedostajalo je medicinskih potrepština, a liječnici i medicinske sestre radili su neprekidno sa zaraženim ljudima. Ljudi su tražili pomoć na Weibu (kineska verzija Twittera), zato što normalni kanali nisu baš funkcionirali. Nismo znali točno koliko se ljudi zarazilo ili umrlo.

23. siječnja. Najavljena je iznenadna službena karantena u Wuhanu. Oko pet milijuna ljudi uspjelo je pobjeći iz grada prije zatvaranja, rekao je gradonačelnik Wuhana, a devet milijuna ljudi je ostalo u gradu.

25. siječnja. Ovo je prvi dan našeg nacionalnog praznika. Istog dana autobus s 29 kineskih turista, od kojih je 18 došlo iz Wuhana, ušao je u Hrvatsku iz Italije, kojom su prethodno putovali. Išli su u Dubrovnik i potom u Bosnu i Hercegovinu. "Evo ih, nadam se da su zdravi", pomislila sam kad sam vidjela vijesti.

26. siječnja. Četiri hrvatska studenta zaglavila su u Wuhanu, a hrvatska televizija ih je intervjuirala.

Vidjela sam da su mnogi Kinezi koji žive u inozemstvu počeli masovno kupovati maske i slati ih obiteljima i bolnicama, pokušavajući im pomoći. Na Weibu su se pojavili i nestali skandali oko Crvenog križa u Hubeiju. Neki su dužnosnici lokalnih vlasti otvoreno slali svoje vozače da uzmu donirane maske u velikim kartonskim kutijama iz distribucijskih centara, dok su liječnici morali dolaziti osobno s posebnim odobrenjem i čekati na ulazu da dobiju medicinske potrepštine, a neki su se vratili u bolnice praznih ruku.

30. siječnja. Moja prijateljica i ja pojavile smo se u ljekarni, a djelatnica je svojoj kolegici rekla da su stigle Kineskinje koje sigurno žele kupiti maske... Došle smo prekasno, više nije bilo N95 maski. Ali obične kirurške maske koštale su dvije kune. Nismo ih kupile mnogo, tko bi pomislio da će ovaj virus pogoditi Europu tako brzo i snažno?

Uskoro su se pojavili i prvi slučajevi u Europi. Bila sam uplašena, ali moj suprug i drugi prijatelji bili su vrlo opušteni. Pokušavali su me smiriti usporedbama sa smrtnošću od gripe i ostalih bolesti. "Pretjeruješ, draga", govorio je moj suprug. Odlazili smo u barove i restorane.

Veljača 2020. Život u Zagrebu i dalje se činio normalnim, ali stvari su se mijenjale. Prijavila sam se za trotjedni tečaj hrvatskog jezika na fakultetu, ali bilo mi je teško slijediti nastavu, stalno su me obuzimale loše vijesti iz Kine i nisam se mogla koncentrirati na predavanja.

1. veljače. Četiri hrvatska studenta evakuirana su iz Wuhana i završili su u 14-dnevnoj karanteni u Francuskoj. U Kini je počelo službeno zatvaranje od grada do grada. Za cijelu su zemlju izdana upozorenja o visokom riziku. Moja obitelj kaže da je dobro. Određeno je da samo jedna osoba iz svake obitelji može izaći kako bi kupila hranu i svakodnevne potrepštine, i to prema unaprijed dogovorenom rasporedu, Moji prijatelji iz Šangaja kažu da im nedostaju restorani. Svaka osoba u Kini mora nositi masku kad izađe, bez iznimki.

7. veljače. Potvrđena je smrt od koronavirusa kineskog liječnika Wenliang Lija. On je uhićen kao pokretač glasina nakon što je prvi prije epidemije upozorio ostale liječnike na WeChatu (kineska aplikacija, kombinacija WhatsAppa i Facebooka) o tajanstvenom virusu. Jednom je rekao da u zdravom društvu treba biti više od jednog glasa. Mnogi su kineski građani širom svijeta bili ljutiti tog dana, svoj su bijes izražavali na WeChatu, Weibu, Facebooku, posvuda. Njihovi su postovi u sekundi brisani na kineskim platformama. Nisam uspjela objaviti svoj post ponajprije zato što je sadržavao neke osjetljive riječi. Tako sam plakala te noći.

Počela sam strahovati od izlazaka, zato što sam znala da će ljudi zuriti u mene ili se udaljavati od mene na ulici i u tramvaju. Jednog su dana tri mlade djevojke povikale "koronavirus" kad su me vidjele na tramvajskoj stanici. Neki dan mi je kineska prijateljica rekla da se slično dogodilo i njoj. Prestala sam odlaziti na satove joge i plesa. Osjećala sam tjeskobu.

25. veljače. Prvi potvrđeni slučaj u Zagrebu. Istog dana vidjela sam da ljudi kupuju gomilu stvari u trgovinama. Ali vrlo malo ljudi nosi maske u javnosti. Nisam imala hrabrosti staviti svoju masku.

Ožujak 2020. Koronavirus se brzo proširio po Italiji početkom ožujka, koja je postala "europski Wuhan". Neke slavne osobe također su se zarazile. U međuvremenu je broj novih slučajeva u Kini opao. Mnoge su zemlje zatvorile granice tijekom ovog mjeseca. Stvari su se pogoršavale izvan Kine.

Upisala sam još jedan semestar tečaja hrvatskog jezika. Tijekom prvog tjedna nastave jedna je kineska studentica zaplakala u razredu nakon što ju je učiteljica pitala kako joj je u Hrvatskoj. Ona i njen suprug bili su ozbiljno zlostavljani i maltretirani u karnevalskoj povorci u Rijeci, a jedan joj je stariji čovjek u supermarketu u Zagrebu vikao u lice, tražeći da napusti njegovu zemlju nakon što je vidio da nosi masku. Ksenofobija, rasizam i nasilje protiv Kineza u porastu su u mnogim zemljama zbog ovog virusa.

Imala sam ozbiljne i duge razgovore sa suprugom oko situacije i svoje zabrinutosti. Pokušavala sam mu reći da ovo nije samo još jedna gripa. Rekla sam mu da se ono što se posljednja dva mjeseca događalo u Kini sada događa ovdje. Bilo bi najbolje kad bi počeo raditi od kuće, a njegov bi bend Mašinko trebao otkazati nadolazeće koncerte. Ipak, nije baš bio uvjeren i uskoro je otišao na probu. "Zašto toliko ljudi u Europi ignorira situaciju? Pogledajte što se upravo događa u Italiji! A mi smo njihovi susjedi, zar se osjećate sigurnima?" pokušavala sam kontrolirati ton svoga glasa, ali rekla sam to očajnički.

Počela sam hodati do fakulteta i izbjegavati tramvaje. Otišla sam do ljekarne i kupila medicinski alkohol, dezinficijensi su rasprodani.

10. ožujka. Studentica u mom razredu počela je jako kašljati pa je učiteljica morala prekinuti i pitati je li dobro. Razred od 18 osoba šutio je kao da se ništa nije dogodilo, a završili smo na vrijeme.

11. ožujka. Epidemija koronavirusa proglašena je svjetskom pandemijom. Tog jutra ona ista studentica ponovno se pojavila u razredu s liječničkom potvrdom. I dalje je kašljala i kihala. Tvrdila je da nema koronavirus i da to potvrđuje liječnik. Nitko nije ništa rekao, a ja sam se iznenadila i ponudila joj masku, ali ona je to odbila. Rekla je kako to ne pomaže. Nakon škole poslala sam joj poruku. Napisala sam joj da bi trebala ostati kod kuće i odmarati se bez obzira na to koji virus ima te dodala da bi to bilo najbolje rješenje za sve nas. Ona je odgovorila da ju diskriminiran i podsjetila me da je koronavirus došao iz Kine.

12. ožujka. Prestala sam odlaziti na fakultet i odlučila ostati kod kuće. Tog dana fakultet je izdao službenu obavijest i zamolio sve studente koji su u posljednjih 14 dana došli u Hrvatsku iz drugih zemalja da ostanu dva tjedna u samoizolaciji. Koncerti moga supruga i službeno su otkazani. Duboko sam uzdahnula.

Glasnogovornik kineskog Ministarstva vanjskih poslova sugerirao je da je američka vojska donijela koronavirus u Kinu, negirajući da potječe iz Wuhana. Ostala sam bez riječ kad sam vidjela ovu vijest.

16. ožujka. Na Zoom Videu je pokrenuta online nastava. Prvog dana bili smo nespretni. Dječji vrtići, škole i sveučilišta zatvoreni su na 14 dana. Moj suprug i dalje je radio kao i obično. Prošetala sam sa psom po obližnjoj šumi, vidjela sam djecu kako trče, a tijekom ranog popodneva više je ljudi izašlo u sportskoj odjeći. "Koji je onda smisao u zatvaranju škola i radnih mjesta?" stalno sam se pitala.

20. ožujka. Suprug i ja započeli smo novu obiteljsku tradiciju. Svakog dana kad bi večera bila spremna na stolu, natočili bismo si po čašicu rakije i zajedno rekli: "Da smo mi živi i zdravi!"

22. ožujka. Snažan potres pogodio je Zagreb rano ujutro. Bio je to također prvi dan mjera nacionalnog zatvaranja u Hrvatskoj. Požurili smo na ulicu i vidjeli susjede. Nismo nosili maske, a ja sam zaboravila čak i putovnicu. Svi su izgledali preplašeno. Nisam se nikad u životu osjećala tako uplašeno.

26. ožujka. Kina je najavila privremenu zabranu ulaska većini stranih državljana u nastojanju da ograniči broj uvezenih slučajeva koronavirusa. Moja prijateljica u Šangaju rekla mi je da ljude otpuštaju, ali da ona i dalje radi od kuće.

29. ožujka. Kina je pokrenula uslugu "zdravstvenog koda", koji se pokreće na WeChatu i Alipayu, aplikacijama koje koristi većina Kineza. Korisnici dobivaju oznaku u boji koja označava njihovo zdravstveno stanje i povijest putovanja. Vlasti mogu skenirati taj QR kod. Zeleni kod znači zdravo, žuti znači da korisnik mora biti u kućnoj izolaciji. Crveni znači da je korisniku potvrđen koronavirus i da mora biti u karanteni.

Što mislite o tome kako se Hrvatska nosi s krizom? Osjećate li se sigurno?

Objektivno, Hrvatska se drži prilično dobro, ali po cijenu potencijalne ekonomske recesije. Osjećala bih se sigurnije kad bi moj suprug radio isključivo od kuće. Ali sad je on jedini u uredu pa nije tako loše. Osim toga, naručujemo hranu telefonom umjesto da idemo u trgovinu.

Vjerojatno bih se osjećala sigurno i u Šangaju. Ali tamo definitivno ne bi bilo tako ugodno i fleksibilno kao u Hrvatskoj. U Kini bi mi vjerojatno bilo puno teže šetati psa nego u Hrvatskoj.

Nosi li se Hrvatska s krizom bolje ili lošije nego Vaša domovina?

Nisam zadovoljna odugovlačenjem svoje zemlje kad je bilo potrebno reagirati brzo jer je bilo jasno da se radi o novom i ozbiljnom virusu. Mogli su spriječiti da se ova katastrofa iz Wuhana proširi po cijelom svijetu.

No, ova usporedba Hrvatske i Kine nije jednostavna. Kina je prva zemlja koja se morala nositi s virusom. Wuhan je grad s više od 10 milijuna stanovnika i ograničenim brojem bolnica. Kina je u Wuhanu angažirala svoje najbolje liječnike iz drugih gradova, kako bi pomogla lokalnim bolnicama tijekom epidemije. Uvedena su mnoga ograničenja. Sjećam se da je u to doba štrajkalo osoblje bolnica u Hong Kongu, tražeći zatvaranje granice prema Kini. Takav se štrajk teško može dogoditi u Kini i naći se u službenim vijestima.

Ostale zapadne zemlje ne bi činile stvari na tako ekstreman način kao što je to učinila Kina i mislim da Kinezi više surađuju s vladom. Kad je vlada to zatražila, oni su se odrekli slobode kretanja i ostali mjesecima kod kuće i nosili maske.

U usporedbi sa švedskim pristupom koronavirusu, mislim da Hrvatska čini pravu stvar. Ali opet, kao kineska državljanka koja svjedoči svemu tome, mislim da je Hrvatska mogla i ranije zatvoriti škole i reći ljudima da rade od kuće.

Kako ocjenjujete službenu komunikaciju hrvatskih vlasti u odnosu na kinesku?

Vidjela sam mnogo uznemirujućih vijesti o epidemiji u Kini, ponekad su vijest s vladinih kanala bili suprotni onome što je privremeno pojavljivalo na Weibu. Morala sam snimati zaslon svog mobitela prije nego što bi te objave bile izbrisane. Također sam čitala engleske portale o situaciji u Kini. Bilo je teško procijeniti što je istina ili korisna informacija u moru lažnih vijesti i propagande. "Skrivaju li prave brojke ili se hvale pobjedom?" često sam se pitala prije nego što bih povjerovala u nešto. Istodobno, morala sam reći svojoj obitelji da ne vjeruju neslužbenim i lažnim savjetima o zaštiti od virusa. Sve je to bilo tako iscrpljujuće.

Dok sam u Hrvatskoj, pratim TCN ili koristim Google Translate kako bih čitala druge hrvatske vijesti, ali osjećam da je komunikacija vrlo jasna, otvorena i transparentna.

Za koju stvar mislite da ste ju trebali ponijeli sa sobom u samoizolaciju? 

Voljela bih da kod kuće imam komplet za preživljavanje, zato što nikad ne znate hoće li se tijekom samoizolacije dogoditi potres.

Što ste naučili o sebi, a što o drugima tijekom ove krize?

Spoznala sam da sam sretna osoba, ali to prije nisam shvaćala. Nakon što smo prošli potres i sada izolaciju, ostali smo mentalno jaki kao obitelj, što je vrlo dragocjeno.

Želite li momentalno primiti obavijest o svakom objavljenom članku vezanom uz koronavirus instalirajte Index.me aplikaciju i pretplatite se besplatno na tag: koronavirus

Index.me aplikaciju za android besplatno možete preuzeti na ovom linku, dok iPhone aplikaciju možete preuzeti ovdje.