NE TAKO davno, samo prije nekoliko mjeseci, Sanader i ostatak establishmenta su javnost uvjeravali da se mora u NATO na isti onaj način na koji su nekoć majke neposlušnu djecu tjerale da pojedu tanjur juhe. Ukoliko javnost ne bi bila dobra i učinila ono što brižni roditelj od nje traži, po nju bi mogao doći zli Tomislav Nikolić i njegovi radikali, koje samo trenutak dijeli od toga preuzmu vlast u Srbiji i započnu još jedan krvavi pohod na liniju Karlobag-Karlovac-Sisak-Virovitica.

Nekoliko mjeseci kasnije malo je ljudi u Hrvatskoj kojima na lice neće doći smiješak prilikom usporedbe mračne bajke o radikalima sa stvarnim stanjem hrvatskih susjeda. Srpska radikalna stranka nedugo nakon što je Srbiji oduzeto Kosovo – dakle upravo u trenutku najgoreg mogućeg nacionalnog poniženja, kada konvencionalna mudrost ukazuje da bi nacionalisti trebali biti u zenitu – uvjerljivo gubi izbore. A ako radikali nisu uspjeli doći na vlast u ovom trenutku, teško je zamisliti da će na vlast doći ikada.

Stoga i nije teško razumjeti sve one koji drže da je srpski nacionalizam – barem u onom obliku kakav je obilježio posljednjih četvrt stoljeća - nakon 11. svibnja 2008. godine definitivno otišao u ropotarnicu povijesti. Svi njegovi projekti su završili sramotnim porazom, a njegov današnji predvodnik – radikali – nalaze se pred tinjajućim raskolom između "tvrdih" šešeljevaca i "mekih" nikolićevaca koji će tu stranku/stranke dovesti na rub izbornog cenzusa.

Veliku Srbiju je, dakle, zamijenila "Druga Srbija", koja je doživjela potpuni trijumf. Nacionalistička oporba je ne samo poražena, nego ponižena i obezglavljena, a tzv. "izdajnička" opcija preko predsjednika Borisa Tadića i njegove Demokratske stranke će preuzeti sve poluge vlasti. Veliko čišćenje i "katarza" za kojom se toliko žudilo među srpskim susjedima tek sada slijedi – pod parolom "bezuvjetnog približavanja Europi" će se velikosrpstvo očistiti iz vojske, policije, administracije, medija i školskih programa. Srpsku javnost, ali i ostatak svijeta, će se nastojati uvjeriti d prava povijest Srbije počinje tek nakon još jednog velikog "majskog prevrata" – koji je, ovaj put, prošao bez krvi. Eru ratova, pokolja, diktatura i atentata 20. stoljeća bi trebala zamijeniti era mira, demokracije i prosperiteta Srbije u okrilju Europske Unije 21. stoljeća.

Srbija – barem ona službena – će sljedećih godina ulagati velike napore da sve oko sebe uvjeri da je okrenula novu stranicu, odnosno da je naučila svoju lekciju i da će ubuduće raditi ono što joj se kaže sa Zapada. Primjer za to se može naći i u tome da malo tko nastoji opovrgnuti kuloarske priče o tome da su novu vladu, između ostalih, sastavljali američki i britanski veleposlanik. Nakon toga nije teško zamisliti Srbiju kako s još više entuzijazma od Hrvatske ulazi u NATO – istu onu organizaciju koja ju je bombardirala – ili srpske veleposlanike koji se pokajnički vraćaju u Washington, London i Bruxelles i tako implicitno priznaju realnost nezavisnog Kosova.

Bolni čir Kosova

S druge strane, zdrav razum i neugodna povijesna iskustva govore kako bi ipak valjalo zadržati barem malo skepse prema toj utopijskoj viziji Srbije. Nije li se katarza koju danas simbolizira Tadić trebala zbiti osam godina prije, za vrijeme "buldožer revolucije"? I nije li Srbija u bivšoj Jugoslaviji imala bolji položaj nego ga ikada može očekivati u Europskoj Uniji, pa je to svejedno profućkala?

Tu je, dakako, i Kosovo i koje će dugo vremena biti bolni čir Srbije. Identitet cijele jedne nacije je stvoren na kosovskoj mitologiji, a koja je sada simbol trajnog poniženja i statusa najvećih gubitnika u svjetskoj povijesti. Na to će Srbe generacijama podsjećati pogled na zemljopisnu kartu, a osjećaj nepravde, poniženja i frustracija će se taložiti generacijama čekajući da u povoljnom trenutku, isto kao i prije četvrt stoljeća, ponovno ne pokrene krvavo kolo.

Svemu tome će doprinijeti i objektivne okolnosti. Srbi se, za razliku od Nijemaca, ne mogu nadati da će ih hladni rat ili "gospodarsko čudo", spasiti od trajne reputacije negativaca. Ako i kada Srbija uđe u EU, ona će uvijek biti poput "ujaka o kojem se ne govori" u obitelji, odnosno uvijek biti pod posebnim povećalom.

Naravno, tu je i činjenica da veliki preokret 11. svibnja 2008. zapravo nije bio nikakav povijesni pomak, nego tek sitnije preslagivanje kockica na srpskoj političkoj sceni. Nova vlada ne bi trebala biti ništa stabilnija od one prethodne, s time da bi ulogu dežurnog nacionalističkog negativca i kočničara europskog puta od Koštunice trebao preuzeti Dačić. Strana ulaganja na temeljima kojih je europska opcija odnijela pobjedu su, s druge strane, zahvaljujući globalnoj recesiji pod velikim upitnikom.

Međutim, dok se ti negativni trendovi ponovno ne iskažu, bit će prilično zanimljivo gledati kako se tamo provoditi europsko-demokratski "Gleichshaltung" koji nije zaobišao ni Srpsku pravoslavnu crkvu, gdje se nastoje promovirati prozapadne opcije. Srbi će barem neko vrijeme pokušavati biti veći katolici od pape, u nekim slučajevima možda čak i doslovno.

Dragan Antulov

>>> Ostale komentare Indexovog novinara Dragana Antulova možete pročitati na njegovom službenom blogu draganantulov.bloger.hr