NAKON dva mjeseca neselektivnih napada na brodove u Crvenom moru Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo odlučili su uzvratiti. Neposredan povod bio je masovan napad dronovima kamikazama i protubrodskim projektilima koji su Huti izveli 10. siječnja. Od 19. studenog, kad su napadi počeli, bio je to 26. napad.

Ubrzo nakon napada i iz Washingtona i iz Londona došle su izjave da su ovog puta Huti pretjerali te da neće proći nekažnjeno. Na američko-britanski odgovor nije se dugo čekalo. U noći s 11. na 12. siječnja američki ratni brodovi i britanski borbeni avioni napali su baze Huta u Jemenu. Po prvim izjavama američke vojske napad je bio masivan na više od 60 ciljeva na 16 pozicija. Očito se tako sveobuhvatnim napadom pokušalo već prvim udarom bitno smanjiti sposobnosti Huta da uzvrate.

Tomahawk je vrlo teško otkriti

Po prvim izvještajima, osnovno oružje napada bio je krstareći projektil Tomahawk. Za sada se zna da su iskorištene izvedenice koje se lansiraju s brodova i podmornica UGM-109E Tomahawk Land Attack Missile (TLAM Block IV). Tomahawk je razvijen još sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća kao strateški krstareći projektil naoružan nuklearnom bojevom glavom namijenjen lansiranju s aviona (primarno strateških bombardera). Ubrzo je razvijena i varijanta s klasičnom bojnom glavom. Ova potonja prvi je put iskorištena u borbi 1991. godine tijekom operacije Desert Storm. Od tada do jučer u borbama je iskorišteno više od 2000 Tomahawka, uključujući i u napadima na srpske položaje u Srbiji i Bosni i Hercegovini tijekom devedesetih.

Najbolja odlika Tomahawka, zbog čega je još uvijek u uporabi, je što ga je vrlo teško otkriti. Naročito s radarima smještenim na zemlji. To se postiže tako što leti na tek desetak metara od zemlje visokom dozvučnom brzinom (oko 900 km/h). Nekoliko različitih sustava navođenja, uključujući i satelitski GPS, omogućuje mu da leti u udolinama i između brda te zaobilazi položaje protuzračne obrane. Suvremena ratna zrakoplovstva opremljena letećim radarima mogu otkriti i oboriti Tomahawke, no Huti nemaju takve mogućnosti. Druga odlična odlika Tomahawka je jako veliki domet. S obzirom na to da je izvorno razvijan kao oružje za nuklearne udare na ciljeve u dubini SSSR-a, ima domet od 1600 kilometara, što znači mogućnost napada s vrlo sigurne udaljenosti. Velika bojeva glava mase veće od 450 kilograma sigurno uništava sve ciljeve osim one ukopane jako duboko pod zemlju.

Podmornica na nuklearni pogon

CNN tvrdi da su Tomahawk krstareći projektili lansirani s američke strateške podmornice USS Florida (SSBN-728). USS Florida je jedna od četiri podmornice klase Ohio koja je devedesetih prenamijenjena iz podmornice naoružane balističkim projektilima s nuklearnim bojnim glavama u podmornice za izvođenje napada krstarećim projektilima. Time je dobiveno iznimno snažno oružje za djelovanje u lokalnim ratovima.

Svaka od njih naoružana je s po 154 krstareća projektila UGM-109E Tomahawk Land Attack Missile (TLAM Block IV). Tako je dobivena najveća koncentracija krstarećih projektila na jednom plovilu. Dvadeset i dvije okomite lansirne cijevi prerađene su za smještaj višefunkcionalnih lansirnih kontejnera tipa MACs (Multiple All-Up Round Canisters). U svakom od njih nalazi se sedam projektila Tomahawk.

S obzirom na nuklearni pogon, doplov podmornica klase Ohio je praktički neograničen, no ljudska izdržljivost nije pa je autonomija 90 dana. Nuklearni pogon omogućava i vrlo visoke brzine krstarenja u zaronu (oko 25 čvorova), što podmornicama omogućava vrlo brzu prelokaciju u zonu borbenog djelovanja.

Razarači

CNN tvrdi da je Pentagon potvrdio da su u napadu korišteni i razarači naoružani krstarećim projektilima Tomahawk. Američka ratna mornarica trenutno ima samo dvije klase razarača. Međutim, dva razarača klase Zumwalt uglavnom stoje vezani u nekoj pomorskoj bazi tako da u borbenim operacijama isključivo sudjeluju razarači klase Arleigh Burke. Oni su naoružani okomitim lanserima Mark 41 Vertical Launching System (ranije podklase 90, a kasnije 96 lansirnih cijevi) iz kojih se mogu lansirati protuzračni i protubrodski te krstareći projektili. Trenutno nije poznato koliko je razarača sudjelovalo u napadu.

Borbeni avioni F/A-18E/F Super Hornet

U napadu su sudjelovali i višenamjenski borbeni avioni F/A-18E/F Super Hornet koji su polijetali s nosača zrakoplova USS Dwight D Eisenhower. Nakon što su Tomahawci onesposobili protuzračne sustave otvoren je put za napade avionima. Super Horner može ponijeti 8000 kilograma naoružanja, što uključuje sve što je u arsenalu američke ratne mornarice i skoro sve u arsenalu američkog ratnog zrakoplovstva. Trenutno nije poznato koja su oružja upotrijebili protiv Huta. Najvjerojatnije vođene projektile zrak-zemlja Joint Direct Attack Munition (JDAM) i laserski navođene bombe. Najbolja odlika JDAM sustava je satelitsko (GPS) samonavođenje. Loša odlika je što zbog toga JDAM ne može gađati pokretne ciljeve.

Kako bi se osigurala dodatna zaštita od protuzračnih sustava, Super Horneti su djelovali zajedno s avionima za elektronsko djelovanje EA-18G Growler. To su u osnovi Super Hornet dvosjedi, kojima su ugrađeni sustavi za otkrivanje i ometanje elektromagnetskog zračenja, što ne obuhvaća samo radare već i sustave veze i mnogo šire.

Britanci su se uključili s Typhoonima

Britansko ratno zrakoplovstvo uključilo se u napade višenamjenskim borbenim avionima Typhoon. Ovaj je avion u javnosti puno poznatiji kao Eurofighter, jer je krajem osamdesetih i početkom devedesetih razvijan kao europski projekt svih osim Francuske (koja je u istom razdoblju razvila Rafalee) i Švedske (razvila je Gripen). Typhoon je izvorno razvijan kao avion za prevlast u zračnom prostoru te su tek naknadnim modifikacijama i poboljšanjima dodane mogućnosti djelovanja protiv ciljeva na zemlji.

Ako je za vjerovati CNN-u, britansko ratno zrakoplovstvo odlučilo se za drugu najjeftiniju opciju djelovanja (prva bi bila upotreba klasičnih gravitacijskih bombi) – laserski navođene bombe Paveway IV. Najbolja odlika Paveway IV vođenih bombi je da im je osnova obična gravitacijska bomba na koju se doda sustav za navođenje koji je kombinacija laserskog i satelitskog (GPS). Loša strana je što domet djelovanja Pavewaya IV vrlo mali – ako je bomba odbačena s vrlo velike visine pri visokoj dozvučnoj brzini od oko 30 kilometara. Kako laserski označivač ciljeva na Typhoonu nema toliki domet, cilj mora osvjetljavati laserom ili bespilotna letjelica ili izvidnička skupina na zemlji.