"JE LI NORMALNO da me je sram kad vide kako nam kuća izgleda?" pitala me nakon jednog od desetaka obilazaka ruševine.

Prošli su njome građevinari, arhitekti, manovali, prijatelji, susjedi… Neki poslom, drugi iz znatiželje.

Crvena naljepnica na vratima

Prošla je i puna godina dana otkako nam je na ulazna vrata zalijepljena crvena naljepnica i otkako baš ne volimo da mladunče ode u svoju staru sobu po knjigu ili kakvu drugu sitnicu.

Naš dom postao je nesigurno skladište nepotrebnih i polupotrebnih stvari. Mnogo toga smo iz njega podijelili, često i stvari za koje smo mislili da su nam nužne. Što nismo podijelili kanibalizirali smo i preselili u prostor nekadašnje garaže i krojačke radionice koji danas zovemo domom, ponekad vikendicom, a najčešće, šaleći se na svoj račun, malenom vilom na Šalati.

Svojim rukama smo tu čudnu građevinu, zapuštenu, vlažnu, smrdljivu, pretvorili u mjesto za život.

Mislili smo da ćemo se za koji mjesec vratiti

Živimo, doslovno, u sjeni svoje nekadašnje kuće, ali sve manje se sjećamo kako je to bilo živjeti u njoj. Čak se ni pas više ne zaustavlja pred vratima, a bilo je dana kada bi ušla i legla na gomilu šute i prašine, i samo čekala.

I mi smo čekali, bolje bi bilo reći iščekivali – to nekako zvuči kao nada da će čekanje brzo završiti, kao uzbuđenje i osjećaj da je očekivano iza ugla. Mislili smo da ćemo se za koji mjesec vratiti.

Nismo se vratili i sve manje svraćamo.

Godina je prošla, a mi još uvijek nemamo projekt po kojem bismo klimavu kuću barem učinili sigurnom za susjedove mačke koje se penju po balkonu. Jadne bi mogle stradati rokne li neki novi potres. Vidjeli smo što se može dogoditi kada je udario Petrinjac.

Dotad se izvana gotovo nikakva šteta nije vidjela, ali kad je udario potres s Banije – okomit na markuševečki – kuća je stresla fasadu sa sebe kao listopadno drvo lišće u crtićima.

Nemamo projekt, ali imamo snove

Nemamo projekt, ali imamo snove. Prijatelj arhitekt, zna on tko je, nacrtao je i iskotirao naš san o povratku. Nažalost nemamo prijatelja bankara koji bi ispisao ček. A i da imamo manje bi vrijedio od obitelji i prijatelja koji su nam pomogli kad je trebalo više nego sada. Prijatelja koji su znali kada treba nazvati, kada podmetnuti leđa, kada šutke iseliti vlastitu baku i dati nam ključeve stana da imamo gdje predahnuti, obrisati suze, izvaditi odjeću iz crnih vreća i uključiti svu silu računala kojima zarađujemo za kruh, kavijar i šampanjac.

Još više hvala onima koji su ponudili pomoć, a predomislili se s prvim zrakama sunca proteklog aprila. Zahvaljujući njima danas imamo čišći život.

Sram zaista nismo trebali osjećati

Potresi su nam resetirali živote, dijelom nabolje.

Drugi je dio onaj o kojem se uglavnom šuti jer ne priliči govoriti o fantomskim potresima koji nas, zapravo mene, izbace iz kreveta ili zalijepe za zid. Čemu govoriti o morama i strahu od sljedećeg dana, o mislima koje ne daju zaspati i riječima koje vješto bježe od pokušaja da opišu osjećaje.

Šok, poricanje, bijes, prihvaćanje.

Sve smo to prošli, ali sram zaista nismo trebali osjećati. Ne mi.