"EKONOMSKO čudo" u SR Nemačkoj nezamislivo je bez gastarbajtera. Oni za to nikada nisu dobili stvarno priznanje. Izložba u Mannheimu pod nazivom "O dolasku, odlasku i ostanku" govori o tim ljudima. Priču donosi Deutsche Welle.

Tko su bili muškarci i žene koji su napustili svoje zemlje, pomogli da se dogodi "ekonomsko čudo" Zapadne Nemačke, a za to im se (pre)dugo pridavalo premalo zasluga? Tom pitanju posvetio se fotograf Mirko Müller.

Između 2018. i 2021. snimio je više od 100 portreta bivših "gastarbajtera" koji su došli u Njemačku od 1955. Skupljao je predmete iz njihovih života i zapisivao njihove priče. Mnogo toga se sada može vidjeti u okviru izložbe "O dolasku, odlasku i ostanku", koju je postavio Centar za međunarodno kulturno obrazovanje, pri Goethe-institutu u Mannheimu.

Izložbu čini 18 ogromnih fotoportreta postavljenih na središnjim lokacijama u tom industrijskom gradu jugozapadne Njemačke, gdje danas živi više od 170 nacija. Posjetitelji mogu pogledati videointervjue s protagonistima putem mobilnog telefona i QR-koda, kao i u samom Goethe-institutu.

"Radi se o tome da ljudi, životne priče i sudbine pojedinaca postanu vidljivi iza anonimnog izraza gastarbajter", objašnjava za DW šefica projekta Bonka von Bredow. Izložba jasno pokazuje da ne postoji neki tipičan gastarbajter.

Praznina nakon prestanka dolaska radnika iz DDR-a

Sam izraz "gastarbajter" ne opisuje samo očekivanja zapadnonjemačkog društva 50-ih, 60-ih, 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća da će se radnici-migranti nakon određenog vremena vratiti u svoje zemlje podrijetla - i velika većina došljaka imala je istu predodžbu. Kada je njemačka vlada potpisala prvi sporazum o regrutiranju radnika s Italijom 1955., jako malo njih je pretpostavljalo da će mnogi od doseljenika ostati, dovesti svoje obitelji i postati pioniri moderne useljeničke zemlje Savezne Republike Nemačke.

Do tada su izbjeglice iz socijalističke Istočne Njemačke (DDR) zadovoljavale glad za radnom snagom zapadnonjemačke industrije. Ali tijekom pedesetih, odljev na zapad se smanjivao, da bi 1961., kada je podignut Berlinski zid, potpuno prestao. Nastalu prazninu na tržištu rada popunilo je, između ostalih, dva milijuna talijanskih radnika-migranata.

Od radnika na farmi do radničkog vijeća

Jedan od njih bio je mladi Lorenzo Annese, radnik na farmi u južnoj Italiji. Nakon zdravstvenih pregleda u Bariju i Veroni, vlakom preko Münchena stigao je 1958. do Bokensdorfa kod Wolfsburga. Tamo je trebao raditi na farmi, s bratom koji je već bio u Njemačkoj. Bili su smješteni u potkrovlju koje je prokišnjavalo. Vodu, baš kao ni toalet u stanu nisu imali.

Loši životni uvjeti bili su dio svakodnevice mnogih gastarbajtera, to izložba također jasno pokazuje. Pa ipak, Annese se rado sjeća svojih početaka u Njemačkoj - dijelom i zato što je već drugog dana upoznao medicinsku sestru s kojom se devet godina kasnije oženio.

Da bi pobjegao od teškog rada na selu, krenuo je u potragu za novim poslom. "Moj cilj je bio da počnem raditi u Volkswagenu u Wolfsburgu. Mnogo puta sam se bio prijavio, ali su me uvijek odbijali. Onda sam iskoristio trik: otišao sam 1961. u obilazak tvornice kao posjetitelj. Izdvojio sam se od skupine i otišao u kadrovski odjel. Šef odjela se slučajno tamo pojavio. Objasnio sam mu svoju situaciju i on mi je jednostavno rekao da mogu odmah početi", priča Annese. Četiri godine kasnije izabran je u radničko vijeće u firmi, gdje je ostao sve do 1993.

"Bio je to težak posao, uglavnom zbog birokracije. Ali izgurao sam, jer sam htio pomoći drugim ljudima. Znam kako je to kada nemaš osobu za kontakt."

"Uvijek sam se htjela vratiti"

"Dolazak, odlazak ostanak - to izražava ambivalentan životni plan mnogih gastarbajtera, koji uglavnom nije bio vezan za ostanak u Nemačkoj", kaže fotograf Mirko Müller. Mnogi su se vratili kući. Oko 500.000 od 867.000 turskih radnika-migranata vratilo se u svoju zemlju do 23. studenog 1973., kada je, zbog naftne krize, "zaustavljeno novačenje" radne snage izvana.

Pomisao na povratak bila je stalni pratitelj mnogih radnika migranta. Tako je bilo i sa Španjolskom Carmen Morante. Kći iz dobrostojeće obitelji imala je 1964. samo 22 godine kada je došla s mužem, krojačem.

"Nakon dvije godine polako sam se prilagodila. Htjeli smo ostati ustvari samo dok ne budemo imali dovoljno novca da kupimo kuću u Grenadi. Ali onda smo ipak ostali ovdje. Uvijek sam se htjela vratiti, Njemačka mi jednostavno ne leži", kaže Morante.

"Zapravo, nije ni bila moja odluka da odem u Njemačku", kaže Hizir Oymak koji je stigao 1972. "Ali selo se okupilo i odlučilo da me tamo pošalje. Imao sam tada 15 ili 16 godina. Zašto sam odlučio ostati ovdje? Da sam se vratio u Tursku, svi bi me pitali: da te nisu potjerali iz Njemačke?".

Njegova priča je reprezentativna za mnoge druge priče radnika-migranata koji su dolazili, ostajali ili odlazili pod pritiskom ili zbog očekivanja njihovih obitelji ili čak šire okoline.

Domovina puta dva

Za ljude kao što je Hizir Oymak, ostanak u Nemačkoj bio je usko povezan s njihovim shvaćanjem domovine: "Jednom sam o tome razgovarao s našim gradonačelnikom Mannheima. Rekao sam mu da nam srca kucaju dva puta: kada smo u Njemačkoj, ona kucaju za Njemačku, a kad pomislimo na Tursku, onda kucaju za Tursku. Bit ću iskren, ne bih htio odustati ni od jedne, ni od druge zemlje. Za mene su i Njemačka i Turska moj dom."

Dvije domovine, dva srca. Takav stav prema životu može se naći u mnogim pričama gastarbajtera koje je fotografirao Müller. "Moramo naučiti da se ne radi samo o odavanju počasti radu tih ljudi, već o shvaćanju njih kao dijela našeg društva. Bez njih, obnova i ekonomsko čudo ne bi bili mogući. A i oni se vrlo snažno 'identificiraju s Njemačkom", zaključuje von Bredow.

Ime me odaje...

Dva srca ne kucaju samo u grudima Hizira Oymaka. Lorenzo Annese kaže: "Rastrgan sam kada me pitaju gdje mi je domovina. U Njemačkoj mi ne nedostaje ništa materijalno, ali ponekad mi nedostaje toplina. Ljudi ovdje jednostavno nisu tako otvoreni i pristupačni kao u Italiji. S vremena na vrijeme poželim da ljudi u Njemačkoj malo više prilaze jedni drugima. Ali, usprkos svemu, nema govora o povratku u Italiju."

A Ljubica Mitrović, koja je s 18 godina došla s mužem iz Srbije, odnosno tada iz Jugoslavije, na sve to gleda ovako: "Ova zemlja je u međuvremenu postala moja domovina. Ali to je još uvijek i Srbija. Sretna sam zbog toga što imam dvije domovine. Moram odati priznanje Nijemcima, svima daju poštenu šansu. Svatko tko se želi uključiti u društvo, uspjet će u tome. Samo, ponekad mi je krivo što se stalno spominje moje migrantsko podrijetlo. Nikad kraja. Ime me takoreći odaje."