S LIKOM i djelom Josepha Ratzingera upoznao sam se gotovo slučajno, dok sam još bio ateist i nisam znao gotovo ništa o kršćanstvu, katoličkoj vjeri i Crkvi. Sjedio sam dobro raspoložen na jednom ručku, okružen kolegama fizičarima, kada smo počeli zbijati šale na račun pape Ratzingera, "nazi pape" koji propovijeda siromaštvo i skromnost, a živi u palači i odijeva se u zlatne haljine.

Nakon što sam bacio par takvih fora jedan kolega me ozbiljno upitao jesam li išta pročitao o čovjeku kojeg ismijavam. Iskreno sam odgovorio da nisam. "Ako ti poklonim jednu njegovu knjigu, hoćeš li je pročitati?" upitao me. "Hoću", odgovorio sam.

Knjiga koja me navela da preispitam dosadašnje predrasude

I tako sam se uskoro zatekao kako čitam knjigu "Sol zemlje" – prvu u nizu knjiga intervjua koju je njemački novinar Peter Seewald napravio s tadašnjim kardinalom Ratzingerom.

Seewald, koji je davno prije toga napustio Katoličku crkvu, nakon tog intervjua ponovno je postao katolik, a prijateljstvo koje se tom prilikom rodilo između njega i kardinala Ratzingera rezultirat će s još tri slične knjige razgovora: jedna s kardinalom ("Bog i svijet"), jedna s papom ("Svijetlo svijeta") i jedna s papom u miru ("Posljednji razgovori").

Na mene je ova knjiga ostavila neobično dubok dojam i bila mi je snažan poticaj da preispitam svoje dotadašnje predrasude o papi Benediktu, ali i Katoličkoj crkvi općenito.

Čitajući ovaj dugi intervju, iznenadio sam se koliko su Ratzingerovi odgovori odisali jednostavnošću i skromnošću, a u isto vrijeme ozbiljnošću i dubinom, bez trunke elitizma ili bahatosti kakva bi se mogla očekivati od jednog prefekta Kongregacije za nauk vjere, drugog čovjeka Crkve.

Ratzinger se pokazao kao istinski čovjek dijaloga, koji ne bježi od teških pitanja i spreman je uhvatiti se u koštac sa svakim intelektualnim izazovom, što je posebno došlo do izražaja u sada već legendarnoj debati s ateističkim misliocem Jürgenom Habermasom, upriličenoj 2004. godine u Münchenu.

Napustio karijeru koja mu je donijela glas najvećeg živućeg teologa

Tako sam doznao da je Joseph Ratzinger, rođen uoči Uskrsa 1927. godine u Bavarskoj, prije dolaska u Vatikan služio kao biskup Münchena i Freisinga, gdje je za biskupsko geslo odabrao riječi iz Ivanove poslanice Cooperatores Veritatis – Suradnik istine.

"Prilično neobično i nesvakidašnje geslo za neobičnog i nesvakidašnjeg prelata", pomislio sam. Biskupsku službu (započetu 1977. godine) prihvatio je poslušno, ali nevoljko jer je to značilo napuštanje briljantne znanstvene karijere, koja mu je već tada donijela glas najvećeg živućeg teologa današnjice.

A da od akademske karijere neće biti ništa, postalo mu je još jasnije četiri godine kasnije, kada ga je papa Ivan Pavao II. pozvao u Vatikan i imenovao prefektom Kongregacije za nauk vjere, gdje je naslijedio našeg kardinala Franju Šepera, koji je do tada obnašao tu funkciju.

Nakon smrti Ivana Pavla II. dočekala ga stolica Petrova nasljednika

Od tog dana živio je u nadi da će se nakon razrješenja s te dužnosti vratiti mirnom akademskom životu u rodnoj Njemačkoj, ali kao što znamo, ni do toga nikada nije došlo. Nakon smrti Ivana Pavla II., umjesto katedre na sveučilištu, dočekala ga je stolica Petrovog nasljednika.

Nakon što sam gotovo u jednom dahu pročitao "Sol zemlje", otišao sam u knjižaru i kupio još dvije Ratzingerove knjige – "Uvod u kršćanstvo" i "Vjera – Istina – Tolerancija", koje su na mene ostavile još dublji dojam od prve knjige. Kasnije sam doznao da je upravo knjiga "Uvod u kršćanstvo" potaknula Ivana Pavla II. da pozove Ratzingera u Vatikan.

Riječ je o knjizi koja je nastala iz bilješki s predavanja koje je profesor Ratzinger ponudio studentima sveučilišta u Tübingenu, zamišljenih kao pregled kršćanske filozofije, misli i vjerovanja. Posebnost ove knjige je to što je napisana za široku akademsku publiku, a u njoj nalazimo reference na starogrčke filozofe, ali i suvremene mislioce i znanstvenike poput Heisenberga i Plancka.

I Dawkins primjećuje da smo svi mi "kulturološki kršćani"

Bez obzira ispovijedamo li kršćansku vjeru ili ne, svi smo mi, kako Richard Dawkins primjećuje, "kulturološki kršćani", što poznavanje kršćanske misli i filozofije čini imperativom za svakoga tko želi razumjeti zapadnoeuropsku povijest, kulturu i umjetnost.

Zbog toga ova knjiga pruža puno više od sredstva za produbljivanje katoličke vjere za katolike i na neki način je vodič i ključ za razumijevanje cjelokupne zapadne misli. Oduševljen njegovim stilom pisanja, otišao sam u gradsku knjižnicu i u idućih par mjeseci pročitao sve Ratzingerove knjige do kojih sam mogao doći.

Nekih godinu dana kasnije zatražio sam krštenje u Katoličkoj crkvi (kolega koji mi je poklonio knjigu "Sol zemlje" postao mi je krsni kum), primio ostale sakramente i tako pristigao na put na kojem sam i dandanas.

Napisao sam pismo zahvale papi Benediktu

Po povratku iz austrijskog samostana u kojem sam se krstio napisao sam dugo pismo zahvale papi Benediktu, u kojem sam opisao utjecaj koje su njegove knjige imale na moj životni put.

Pontifikat pape Benedikta XVI. pratio sam najviše iz njegovog vlastitog pera: redovito sam čitao njegova pisma, enciklike, kateheze, nagovore na općim audijencijama. Posebno dojmljiv bio je susret prilikom papina posjeta Zagrebu (2011.), onaj trenutak kada je papa izašao na postavljenu pozornicu da bi izrekao kratku molitvu na latinskom jeziku, okrenuo nam se leđima i kleknuo pred izloženu hostiju u potpunoj tišini.

Dupkom pun Trg bana Jelačića slijedio je njegov primjer, tisuće ljudi na koljenima i u potpunoj tišini, tišini toliko dubokoj da se gotovo mogla čuti muha u letu. Što više razmišljam o tom događaju, sve više shvaćam da je papa Ratzinger u tih nekoliko minuta šutnje rekao više nego u svim svojim knjigama i katehezama.

Šokirala me vijest o papinom odreknuću od službe

Dvije godine kasnije svijet je šokirala vijest o papinom odreknuću od službe, činom koji je gotovo bez presedana u dvijetisućljetnoj povijesti Crkve. Za mene je to bio jedan od onih događaja za koje točno znate u kojem dijelu dana ste ih primili, što ste radili i gdje ste se nalazili.

Odmah mi je bilo jasno da ovdje nije riječ o pukoj političkoj odluci, kao što bi bila ostavka nekog ministra ili premijera, već da je prije svega riječ o duhovnom činu, koji sigurno nije donesen olako. Papa je svoju odluku o odreknuću donio slobodno, nakon dubokog promišljanja i molitve – i to je sve što o tome trebam znati. Špekulacije o "pravim razlozima" odreknuća nikada me nisu previše zanimale.

Nikada nisam doznao je li papa pročitao ono pismo koje sam mu poslao. No sada to više nije ni važno, duboko sam uvjeren da se papa sada nalazi na mjestu gdje mu se mogu izravno obratiti i izraziti mu svoju duboku zahvalnost na najvećem daru koji jedan čovjek može darovati drugome – daru istine. Hvala ti, dragi Benedikte!

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.