Foto: Željko Hajdinjak/Cropix

POSTOJI nešto izuzetno nepromišljeno u pretvaranju samoubojstava u senzacije koje završavaju na svim naslovnicama i postaju razvikane nacionalne tragedije, a s ovim problemom vrlo su dobro upoznati svi oni koji su samo na trenutak primirisali u medije jer riječ je o fenomenu povećanja broja samoubojstava nakon što samoubojstvo postane tema tjedna. No, nitko ne voli dušobrižnike i njihovo dosadno mahanje raznoraznim istraživanjima i beskonačne pozive na savjesno ponašanje. Stoga, ne iznenađuje posebno to što već danas na prvim stranicama možete čitati o školskim kolegama koji na svojim Facebook profilima postavljaju statuse tipa "možda sam uskoro uz vas" jer to se događa kada se ponašamo kao da smo prestali koristiti onaj dio mozga koji nam poručuje da se ovakvim temama pristupa s ogromnom količinom opreza.  

Gomila načelno beznačajnih članaka u nedogled pretresa cijeli niz polu provjerenih i već prežvakanih informacija, a kada sve zbrojite i oduzmete ne postaje vam jasnije zašto su srednjoškolke učinile ono što su učinile. A kako i bi?

Izjave poznanika i kolega koji nagađaju u pravilu se svode na klasične izjave tipa "bile su tihe i povučene", a ako je to jedino što o njima mogu reći, vrlo ih vjerojatno nisu ni poznavali pa samim tim ni ono što izjavljuju nema neki dublji značaj. Drugim riječima, prave razloge nečijeg odlaska u smrt ne doznajete od ljudi koji barataju općenitostima. Obitelj i prijatelji u šoku su i imaju prečeg posla od smišljanja značajnih izjava i nagađanja na koji se način tragedija mogla spriječiti. Na kraju krajeva, da su znali da nešto nije u redu, učinili bi sve da to promijene pa sa sigurnošću možemo reći da iz svih tekstova zajedno nismo doznali ništa više od onoga što smo već znali, a to je da su djevojke tragično skončale i da za senzacionalizam u ovakvim trenucima nema mjesta.

"Krivo je društvo"

U ovakvim slučajevima svi se pretvaraju u stručnjake i barataju s bezbroj teorija koje u trenucima ostrašćenosti sipaju iz rukava ne razmišljajući o težini teme. Traže se razlozi i razvijaju strategije kako takvim stvarima ubuduće pristupiti i srezati ih u korijenu, ali situacija sve više podsjeća na radnju filma "Heathers". Odjednom se tu stvara i interventni tim psihologa koji dolaze sanirati štetu, a bit će na usluzi sve do sljedećeg ponedjeljka jer sljedeći je ponedjeljak službeni dan završetka svih tinejdžerskih problema, nakon čega nastupa era sreće i emotivne stabilnosti.

Zabrinuti roditelji na forumima ostavljaju niz teorija koje kreću od uobičajenih "krivo je društvo", preko "televizija nameće pogrešne uzore", pa sve do "okrenimo se crkvi, sekte nam ubijaju djecu". Jer, poznato je da se sekta sektom izbija.

Ne imati tinejdžera i davati savjete o odgoju istih, gubljenje je vremena i pljuvanje u vjetar

Ne morate biti stručnjak da bi zaključili da s ovom situacijom nešto ozbiljno ne valja. Svi smo više-manje prošli kroz pubertet i otprilike znamo o kakvom je stanju riječ. Teško je povjerovati da će tinejdžeri odgovore i pomoć tražiti (a kamoli dobiti) od odraslih koje ne zanima što njihov pomladak stvarno muči već se po defaultu razbacuju suludim "odrasli znaju najbolje" rješenjima kao da je imati dijete isto što i poznavati ga, a misliti da znate isto što i znati. No, ako je kriviti društvo, trabunjati o sektama, zapečatiti televizor, provjeriti kolekciju empetrica i poslati mlađariju na nedjeljnu misu jedino čemu su vas godine (i iskustvo koje dolazi s njima) naučile, nemojte se iznenaditi ako se klinac za pomoć obrati nekom drugom.

Ne imati tinejdžera i davati savjete o odgoju istih, gubljenje je vremena i pljuvanje u vjetar. No, s druge strane, reći "krive su sekte i emo glazba" i misliti da ste na taj način pokrili najveći dio problema dobro je ako ste komad budaletine koja cijelu situaciju prati škiljeći ispod kamena pod koji ste se zavukli sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća, ali i u tom bi vam slučaju trebalo biti jasno da tinejdžeri nisu povodljiva hodajuća kolekcija najvećih hitova benda za koji nikada niste čuli. Istina, djeluju nepromišljeno, povodljivo i plitko, ali možete biti sigurni da su više od skupine idiota koji neće prokljuviti da nemate pojma o čemu govorite. Isto tako, mediji će okriviti sekte i glazbeni žanr jer za bolja rješenja nisu obučeni. To je linija manjeg otpora u trenucima kada ih pritišću rokovi, a ne da im se smišljati kompleksniji odgovor na zajebano pitanje. Na posljetku, njihova osnovna misija i nije pronalaženje odgovora na životne misterije već obavještavanje.

Odgovore će tražiti u Facebook statusima i grupama, i raspravljati o tome trebamo li mlade natjerati da inbox provjeravaju sjedeći u očevom krilu, ali svi znamo da su takve stvari u praksi neprimjenjive. Oni potiču raspravu, a i to je početak. Postavlja se i pitanje trebaju li roditelji reagirati na svaki zabrinjavajući Facebook status, ali suludo je raspravljati o Facebooku kao mjestu na kojem upoznajemo vlastito dijete. Društvene mreže s tim nemaju nikakve veze jer s njima ili bez njih znali smo da je poželjno biti upućen u ono što se odvija u životima onih koji su nam bitni, a i to je ponekad nemoguća misija. Skinite naglasak s jebenog interneta jer ponovno se bavimo trivijalnostima.

Novo vrijeme, novi mehanizmi, ali nitko u dugoj povijesti pravljenja djece nije rekao da je odgoj jednostavan. Zašto onda odjednom tražimo jednostavne odgovore? Mislimo li stvarno da su dva-tri Facebook statusa i nekoliko površnih pretpostavki dovoljni da dođemo do srži složenog problema i jesmo li svi skupa žrtve beznačajnog Facebook aktivizma koji nas je uvjerio da se svi problemu mogu riješiti s nekoliko klikova?

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje