U INDUSTRIJI lijekova koja se temeljila na opijumu, koja je bujala u prvoj polovici 20. stoljeća, jedno od ključnih mjesta imao je makedonski opijum, i to ne samo na legalnom, nego i na crnom tržištu, govore nova istraživanja povjesničara.

Makedonski medicinski opijum, koji se zbog visoke kvalitete "papreno" prodavao na svjetskom tržištu, prvo su otkupljivale vodeće europske farmaceutske tvrtke, da bi nakon 1928. godine gotovo čitavu jugoslavensku proizvodnju opijuma preuzele američke tvornice, piše novi broj hrvatskog Časopisa za suvremenu povijest.

U članku povjesničar s Instituta za noviju istoriju Srbije Vladan Jovanović u nekoliko faza rekonstruira malo poznate aspekte izvoza kvalitetnoga makedonskoga sirovog opijuma američkim farmaceutskim kompanijama 1930-ih, kada američko-jugoslavenski odnosi "prelaze domenu privredne suradnje".

Do 1928. američke farmaceutske tvornice bile su 16. profitabilna grana industrije, a u "zlatnoj eri" farmaceutske industrije (1930. – 1960.) dosegnule su i zadržale prvo mjesto, piše Jovanović i napominje da su među osnivačima farmaceutskih tvornica širom Sjeverne Amerike dominirale obitelji njemačkih imigranata.

Njemački brend "heroin"

Morfin je službeno izdvojen iz opijuma i patentiran na valu njemačkoga znanstvenog entuzijazma s kraja XVIII. stoljeća u kemijskoj radionici Merck u Darmstadtu, a diacetilmorfin je postao zaštitni znak Bayera, koji ga je pod svojim brendom "heroin" izvjesno vrijeme prodavao kao lijek za kašalj i tuberkulozu, podsjeća autor.

Potražnja za narkoticima u to je doba bila iznimno velika. Po podacima šefa Saveznoga ureda za narkotike Harryja J. Anslingera, tijekom 1931. u Sjedinjenim Američkim Državama bilo je oko 140.000 ovisnika, a slobodnije procjene išle su i do milijun osoba.

Tome je pogodovala nekontrolirana prerada opijuma, koja se očitovala i u samom New Yorku, gdje se početkom 1920-ih mjesečno proizvodilo 8,4 tona heroina. Situacija je postala složenija kada se u posao s opijatima uključila njujorška mafija, napominje Jovanović.

Glavni dobavljač i distributer heroina iz njemačkih tvornica bio je Arnold Rothstein, a sicilijanski emigrant Charles “Lucky” Luciano održavao je vezu s pariškom organizacijom Elieja Eliopoulosa, sina grčkoga diplomata u Turskoj, koji je od 1927. krijumčario opijum i heroin u Francusku, SAD i na Daleki istok.

Najbolji mak iz Povardarja

Krajem 19. stoljeća, kada je američki Kongres donosio prvu opijumsku zabranu kako bi zaštitio svoju bijelu populaciju, turski su posjednici u Povardarju zasijali bijeli mak.

U tom dijelu Turskog carstva, zahvaljujući agrobiološkim prednostima makedonskoga zemljišta, mak je dobro uspijevao i postao među najkvalitetnijima u svijetu. Sadržavao je 14-16 posto morfina, za razliku od npr. kineskoga, čija je "morfinaža" iznosila samo 3-5 posto. Seljaci su se brzo uvjerili u isplativost prikupljanja "smeđeg katrana" s njegovih zarezanih stabljika, ističe autor.

Već u posljednjem desetljeću XIX. stoljeća u dolini Vardara proizvodilo se oko 70 tona sirovoga opijuma godišnje, koji se potom izvozio preko Soluna. Do 1928. izvozio se pretežno u Njemačku (55 posto), Švicarsku (25 posto) i Francusku (10 posto), a samo 1928. izvezeno je 145 tona makedonskoga opijuma.

42 tone opijuma godišnje

Od 1929. do 1934. gotovo čitavu godišnju proizvodnju otkupljivale su američke tvornice, nakon čega dolazi do razdoblja poslovanja tursko-jugoslavenskoga Centralnog biroa, obilježenog međusobnim opstrukcijama i rivalstvom na američkom tržištu, a sve završava fazom kada je stupanj ilegalne prerade i krijumčarenja droge u Jugoslaviji ugrozio odnose sa SAD-om uoči izbijanja Drugoga svjetskog rata.

Prema službenim podacima Ministarstva poljoprivrede, iz jugoslavenske je monarhije od 1927. do 1939. izvezeno ukupno 668 tona sirovoga opijuma u vrijednosti od 386 milijuna dinara. Na godišnjoj razini to je iznosilo u prosjeku 42 tone opijuma vrijednog 29 milijuna dinara, što je odgovaralo npr. prosječnim godišnjim proračunskim prihodima čitave Vardarske banovine.

S obzirom na to da je u Kraljevini Jugoslaviji godišnje krijumčareno 8-10 tona opijuma, može se zaključiti da je gotovo četvrtina legalne proizvodnje zapravo bila u ilegalnom prometu, ističe Jovanović.

Ako se tome doda šverc gotovih derivata opijuma (morfina, heroina i kodeina) u SAD i povezanost beogradskih i skopskih krijumčarskih organizacija s vodećim europskim mrežama za transport droge preko Atlantika (Eliopoulos, Bacula, Raskin), onda i pojačani interes Društva naroda i američke diplomacije za situaciju u Jugoslaviji od kraja 1937. postaje razumljiviji.

Izravni pritisci američkoga veleposlanstva u Parizu, pri kojem je djelovao servis za praćenje krijumčarenja narkotika, utjecali su na jugoslavenske vlasti da pooštre zakonodavstvo i time barem na trenutak zauzdaju sve agresivniju kriminalizaciju nekada perspektivne poljoprivredne grane.

Tijekom Drugoga svjetskog rata britanske, iranske, indijske i meksičke luke postale su novi izvori ilegalnoga dotoka sirovoga opijuma u SAD umjesto do tada aktivnih jugoslavenskih, talijanskih i kineskih pristaništa, koja su uslijed ratnih djelovanja bila potpuno odsječena, zaključuje Vladan Jovanović.