ZA SUBOTU je u Zagrebu najavljen prosvjed za sigurnije škole kojim bi nastavnici trebali upozoriti da traže bolje pedagoške mehanizme koji bi ih trebali zaštititi od nasilnih učenika. Prije toga nastavnici su danima na društvenim mrežama u grupama dijelili iskustva o nasilju i prijetnjama kojima su bili izloženi.

Riječ je o reakcijama na uzbunu koja se podignula zbog toga što se čakovečki nastavnik Franjo Dragičević nedavno odlučio fizički obračunati s učenicima koji su se nasilno ponašali tijekom nastave. Događaj je polarizirao hrvatsku javnost, kako u medijima, tako i na društvenim mrežama. Neki su izrazili uvjerenje da nastavnik nikako ne bi smio fizički kažnjavati djecu, da se nasilje ne bi smjelo rješavati nasiljem te da učitelji mladih ne bi smjeli biti loš primjer takvog rješavanja problema u društvu, no većina je izrazila razumijevanje i dala podršku profesoru kojem je voda došla do grla. Resorno Ministarstvo ponovilo je parolu o nultoj toleranciji u obrazovnom sustavu i pokrenulo inspekciju u školi.

Ravnatelj Tehničke škole u Čakovcu odlučio se pak za izricanje upozorenja nastavniku zbog nasilja, što znači da će on, ako ponovi prekršaj, dobiti otkaz. Dragičeviću je kao olakotna okolnost uzeto to što u dosadašnjem radu nije imao sličnih opomena.

Sindikati su pozdravili takvo sankcioniranje koje je ocijenjeno kao svojevrsni žuti karton, umjesto spominjanog crvenog – otkaza.

Pada broj pedagoških mjera

Budući da je incident u javnosti stvorio sliku prema kojoj je u Hrvatskoj nasilno ponašanje učenika u porastu, od Ministarstva znanosti i obrazovanja zatražili smo službene podatke o sankcijama koje su posljednjih godina izrečene učenicima srednjih škola. Podsjetimo, ministrica Blaženka Divjak na svojoj konferenciji za novinare tvrdila je da nasilje u školama ne pokazuje trend rasta, naprotiv.

U skladu s njezinim tvrdnjama, a suprotno očekivanjima, iz dostavljenih podataka proizlazi da je broj svih izrečenih pedagoških mjera u hrvatskim školama već godinama u stalnom padu (tabele dolje). To uključuje i blaže mjere poput opomena i ukora, kao i najstrože – isključenje iz škole. Pad je značajno veći od pada broja učenika tako da se ne može objasniti depopulacijom. Budući da je ukupan broj sankcija od školske godine 2013./2014. do 2017./2018. gotovo prepolovljen, s 41.539 na 21.264, te da je program nekih strukovnih škola u međuvremenu još produžen na pet godina, moguća su samo dva objašnjenja – da su učenici zapravo sve manje nasilni i sve bolji ili da su nastavnici sve popustljiviji prema učenicima, odnosno da su sve manje skloni koristiti pedagoške mjere koje im stoje na raspolaganju. Naravno, moguća je i neka kombinacija obaju odgovora.

Budući da je jedno istraživanje o kojem smo pisali na Indexu u listopadu ove godine pokazalo da je vršnjačko nasilje u Hrvatskoj u porastu, a ne u padu, nameće se zaključak da je teza o popustljivosti nastavnika barem dijelom točna. Ili je moguće da se sve više nasilja u školama odvija daleko od očiju nastavnika, što je manje vjerojatno i proturječi percepciji da su mu nastavnici sve više izloženi.

Takav zaključak mogao bi biti u skladu nalazima više svjetskih studija, ali i mišljenjima nekih naših stručnjaka (o čemu smo također već pisali na Indexu povodom zataškavanja vršnjačkog nasilja na Braču), prema kojima nastavnici ne prijavljuju sve prekršaje jer, zajedno s vodstvom škole, nastoje očuvati što bolju percepciju ustanove na kojoj rade. Naravno, također postoji mogućnost da su nastavnici sve više pod pritiskom roditelja i u strahu od učenika s jedne strane, te pod pritiskom ravnatelja s druge, ili da su sve više skloni samooptuživanju, tako da ne prijavljuju i ne sankcioniraju nasilje koliko bi trebali. Ili je možda sustav sankcioniranja postao zahtjevniji?

Za neki ozbiljan zaključak o pravim uzrocima kontradiktornih podataka i trendova trebalo bi provesti ozbiljno istraživanje, čega u Hrvatskoj, nažalost, kronično nedostaje.