RAT. Dok nosim smeće kao dokazani ekspert za nadnaravno, ispituju me dokone none i slučajni prolaznici "hoće li biti rata, što nam je za činiti"? Ništa čega se kao mrtvi smijete sramiti što ste za života počinili, što da im velim? Rat, protiv koga? Borga, Klingonaca ili logičnog izbora, Srba? Tko nam to prijeti? Ajmo ratovati, zašto ne bi po peti put? Imali smo dva balkanska rata, opsadu Staljingrada i Vukovara, zašto ne uđemo okolo naokolo preko Drine u Zemun?

Na Sloveniju ne računam kao prijetnju, dovoljno je poslati prvi rov navijačkih skupina i za dva dana slovenskom ministru vanjskih poslova Karlu Erjavcu lupat' ćemo šamare jer je bio neugodan u par navrata.

Napasti slavensku nam rodbinu? Nikada nisam mrzio Srbe, ne znam mrziti, štoviše, vrlo su gostoljubiv i ugodan narod. Ne kužim tu neverending story, par puta su nas gadno pobijedili u vaterpolu, je li zato?

I svima iz uvodnog pitanja, pojasnio bih neke temeljne pojmove. Kad te metak pogodi kao da te je netko odvalio daskom od dva metra, čovjek do tebe samo nestane iz vidokruga. Nema majci resetiranja, nismo u video igrici. Gotovo 90% mrtvih i ranjenih je u prvih mjesec dana rata, adrenalin trese, nesvjestan si da možeš umrijeti. Pucaju kosti, poblijediš ili goriš. Nakon toga, nastupa latentni strah, kad vidiš mrtve oko sebe koji su do maloprije kartali belu, shvatiš da je svaka situacija potencijalno smrtonosna. Rat je ubojica.

I majke mu, tko ga to zaziva?

Čovjek umire kad može, ne kad mora

Naoružavamo se mi, naoružavaju oni, sve iz arsenala WW2. Pročitao sam blagu tonu navodnih izvješća CIA-e, govore Trumpa i Putina, povijesnu literaturu i mišljenje Henry Kissingera, proučavao vremenske balkanske cikluse koji prognoziraju da na ovim prostorima svaka generacija ima svoj rat. Nona mi je preživjela četiri regionalna masakra, do smrti je strahovala od jahaćih Čerkeza, Domovinski rat joj je bila kap previše, sahranili smo je usred granatiranja u Zadru.

Čovjek umire kad može, ne kad mora i to od onog što najviše voli. Domovina je u svoju slavu pobila sve naše vojnike.

I vjerojatno otud ideja predsjednici Kolindi Grabar Kitarović o uvođenju obaveznog vojnog roka i premijeru Srbije Aleksandru Vučiću da pošalje tempiranu bombu od vlaka na Kosovo. Žele biti zapamćeni kao ratni regionalni lideri, kad već ne mogu biti svjetski. Ne rade to na svoju ruku jer ako rade onda su jednostavno glupi, mora postojati širi plan. Članica smo NATO-a, koristimo njihove obrambene sustave. Šta, regija će nam se diviti dok se mi drčimo tuđim oružjem? Ne znam što bih mislio o izjavi predsjednice da "ratom moramo štititi mir". Štono bi rekao moj dobri prijatelj i vojni plaćenik, "jebemo se svugdje da bi zaštitili nevinost".

Hrvatska obrana počiva na neletećem zrakoplovstvu čiji su piloti na prastarim avionima koje skine svatko zdravih očiju sa Stingerom, maltene nonići. Raspolažemo s 16 tisuća profesionalnih vojnika, četiri kopnene brigade, šesnaest bojni. Prema Srbiji štitimo granicu od 317 km, prema BiH 1,100 km. Imamo najduže kopnene granice u Europi sa susjedima. Malo, premalo vojnika, nadamo se da će nebo s raketnim udarima štititi NATO u slučaju agresije. Možemo samo srušiti sve mostove i ufati se u najbolje.

No, kad nagrne vojska ili pucaj ili se miči na plan B, branik više nije tvoj.

Podsjetite me, protiv koga smo ono?

Tko to maše krvavim gaćama s velebita?

Američki general Stanley McChrystal tvrdi da rat u Europi uopće nije nezamisliv, jedno od tih famoznih izvješća analitičara CIA procijenili su da će Europska Unija trajati 32 godine. Ne 28 ili 34, nego 32, u dlaku su pogodili raspad Jugoslavije. Rat je uvijek opcija. Glupa alternativa za rješenje problema, makar je i samoubojstvo legitimna alternativa kad ti dopizdi život.

Sjetite se samo tipa iz Sabora koji dvadeset i pet godina nakon rata maše krvavim gaćama s Velebita? Bio sam na njemu u par navrata, hemeroidi pucaju od previše brlje i začinjene hrane. Domovinski rat uopće nije bio strašan za vojnike, gadan je bio po civile. Recimo, neprijatelja sam vidio tek nakon 11 dana, iako sam bio u interventnoj jedinici. Babe su pucale s gora po nama iz ukopanih tenkova između hranjenja kokoši i podmirenja muškarca. Tipičan rovovski rat, akcija Bljesak ili Oluja su presedani uvjetovani globalnom politikom, inače bi obično drugi dan izgubili ono što bismo danas osvojili.

Moji sinovi ne znaju držati pušku, nikad im nisam s dobrim razlogom pokazao tu vještinu. Jedva s kamenom mogu pogoditi polje. I neka ostane tako.

Opet u krug

I ajmo opet u krug. Tko će to, predsjednice Kitarović, ratovati i protiv koga? Ubijati ćemo automobile bombe po Afganistanu i Iraku? Vrlo domišljato u nedostatku vanjskih neprijatelja. Unutarnji neprijatelji? E, taj sam. Buniti ću se do smrti kao i ostatak moje generacije koja je izgubila mladost u ratnom vihoru i imetak u ratnoj pljački nacionalne imovine. Borite se protiv nas i nemojte nam ratne invalide gurati u svoj rov, nitko nikada neće ruku dignuti ruku na njih, ali na vas, prijetvorne licemjere, hoće.

Uvođenje obaveznog vojnog roka, pariranje Srbiji u vojnom naoružanju, povećanje vojnog proračuna košta nas 2 % BDP-a ili nekoliko milijardi kuna. Hej, tko je tu lud? Premijer Plenković glumi regionalnog lidera u dosluhu s Europskom komisijom, predsjednica KGK-a ambasadora američkih interesa, ima li netko zainteresiran za svakodnevne probleme? Tipa, špinat je 40 kuna, limun 15. Dvije satnice za jedan obrok. Ubija me susramlje dok čekajući u redu gledam kako nonice prebiru novčiće po deseti put na tržnici. Ma kakvi, njih ne zanimaju ranjeni u stroju..

O ne, idemo se rađe sa Srbima ganjati govnjivom motkom oko taraba.

Budale ratuju, pametni miruju. I u tu svrhu predlažem da se osnuje počasni saborski zdrug na čelu s akademikom Željkom Reinerom koji će glumiti ležećeg policajca pred tenkovima na Batinskom mostu. Gorbačov bi isto predložio.

Biti će to herojski čin, konačno će pronaći svoju svrhu.