KAO ŠTO je bilo i nagoviješteno u kolumni "I Putin i Trump žele iz temelja redefinirati međunarodne odnose. Imaju isti stav", američki predsjednik nije previše oklijevao u provedbi svoje vanjskopolitičke agende, dominantno determinirane osporavanjem kredibiliteta postojećeg multilateralnog sustava u međunarodnim odnosima. U tom kontekstu za gospodina Trumpa je sporedno pitanje o tome može li njegova vanjska politika ugroziti fundamentalne principe na kojima počiva međunarodna trgovina te izazvati globalni trgovinski sukob ili, primjerice, ugroziti dogovor u vezi s obuzdavanjem klimatskih promjena.

Zato ne čude njegovo ponovno povlačenje iz Pariškog klimatskog sporazuma, igrarije s nametanjem pa privremenom suspenzijom carina od 25 posto susjedima Kanadi i Meksiku kako bi se "opipao puls" prije svih Kine i EU te izravno uvođenje 10 posto carina na kinesku robu ili recentnih 25 posto carina na uvoz svjetskog aluminija i čelika.

Trumpove nove ideje 

Dakle, set odluka koje su zabrinule i poslovično hladnokrvne Britance s posustalim gospodarstvom opterećenim golemim problemima u zdravstvenom sustavu, inflacijom, tromim ekonomskim rastom, padom zaposlenosti, visokim porezima te sveučilištima u krizi zbog dramatičnog smanjenja zainteresiranosti stranaca za školovanje u UK. Premijer Starmer kaže da zemlja nema prevelik suficit u trgovinskim relacijama s SAD-om. Kakvo olakšanje. Hoće li to ili neće spasiti UK od carina, pitanje je sad. U stilu Williama Shakespearea. I kad će London reagirati, ako uopće ima želju za to?  

Ono što je kod mnogih promatrača izazvalo zbunjenost je novitet u Trumpovoj vanjskoj politici – osporavanje suvereniteta drugih država. Od ponude da Kanada postane 51. američka savezna država, preko izražene želje za preuzimanjem kontrole nad Panamskim kanalom, a potom i Grenlandom, čiju vanjsku politiku i obranu i dalje kontrolira Kraljevina Danska, do zaista originalne, da ne kažem "egzotične ideje" preuzimanja Pojasa Gaze i izgradnje rivijere na Bliskom istoku na temeljima sravnjenih palestinskih naselja. 

Čak i da se Palestincima ponudi bolji smještaj do rekonstrukcije razorenih domova, da ih susjedi ugoste, a već su se izjasnili da to ne žele ili da ih nitko ne tjera s vlastite zemlje - što se u međunarodnom pravu zove etničko čišćenje - ili da se sami odluče za odlazak, ostaje nejasno po kojem pravnom temelju bi SAD stekao vlasništvo nad tuđom imovinom.    

Sankcije ICC-ju

Međutim, ono što je po mom mišljenju - vjerojatno pristranom jer se dugi niz godina bavim međunarodnim pravom - definitivno obilježilo početak drugog Trumpovog predsjednikovanja su sankcije uvedene Međunarodnom kaznenom sudu (ICC). Ne zato što su sankcije bile neočekivane, pa me njihovo uvođenje osobito iznenadilo. Naprotiv, u spomenutoj kolumni jasno je naznačeno da je takav scenarij moguć. Riječ je o nečem drugom: načinu i razlozima na temelju kojih je Trump obrazložio svoju odluku te njenim opasnim posljedicama. 

Prije svega želim podsjetiti da je ICC jedini međunarodni tribunal na svijetu s ovlastima da procesuira pojedince za zločin genocida, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. U jednoj od ranijih kolumni pokušao sam čitateljima koji se površno razumiju u ovu materiju približiti svu složenost primjene međunarodnog javnog prava.

Ponovit ću da velik broj pravnih teoretičara smatra da međunarodno javno pravo zapravo i nije pravo iz jednostavnog razloga što za kršenje međunarodno dogovorenih pravila ponašanja ili dispozicije međunarodno-pravne norme ne postoji nadležno tijelo koje će propisati i provesti sankciju. Samim tim ne postoji cjelovita međunarodno-pravna norma, pa sukladno tome nema ni prava.

Što se stavlja na teret ICC-ju?

Upravo su postojanje ICC-ja - unatoč činjenici da mu nisu pristupile neke od najmoćnijih zemalja svijeta poput SAD-a (potpis osnivačkog ugovora u prvom stupnju, ali ne i ratificiranje o pristupanju konačnom ugovoru), Kine, Ruske Federacije, Izraela ili Indije - te funkcioniranje Međunarodnog suda (ICJ) kao jednog od šest glavnih tijela UN-a bili glavni kontraargumenti onima koji su osporavali spomenutu teoriju tvrdeći da međunarodno pravo postoji dok god postoje sudske instance nadležne za izricanje i provođenje sankcija nad prekršiteljima međunarodno-pravnih normi. 

Premda su kritičari ICC-ja i prečesto isticali njegovu pristranost, eurocentrizam, pa čak i rasizam, te dovodili nadležnost suda u vezu s napadom na nacionalni suverenitet, što je napravio i Donald Trump u svojoj naredbi o uvođenju sankcija, u kojoj stoji da su "nedavne akcije ICC-ja postavile opasan presedan koji je prijetio narušavanju suvereniteta SAD-a te potkopavanju nacionalne sigurnosti i rada na vanjskoj politici sa saveznicima", ICC je, kako sam već pojasnio, važan čimbenik obrane suštine međunarodnog prava i međunarodnog pravosudnog sustava.

Opravdanje za uvođenje sankcija

Pravo opravdanje sankcioniranja ICC-ja sadržano je u dopisu Bijele kuće od četvrtka, 6. veljače, u kojem se ICC optužuje za stvaranje "sramotne moralne jednakosti između Hamasa i Izraela izdavanjem naloga u isto vrijeme". Također, dodaje se da su "SAD i Izrael napredne demokracije s vojskama koje se strogo pridržavaju zakona rata".

Pogađate, riječ je o nalozima glavnog tužitelja ICC-ja Karima Khana za uhićenje izraelskog premijera i ministra obrane te vojnih i političkih vođa Hamasa i brigade Al Qassem zbog "razumnih razloga koji sugeriraju kaznenu odgovornost za navodne ratne zločine i zločine protiv čovječnosti".

Prisjetimo se tijeka rata Hamasa i Izraela. Za barbarstvo koje su počinili pripadnici Hamasa na teritoriju Izraela teško je naći riječi koje bi ga zdravorazumski objasnile. Dakle, radi se o najgnjusnijim zločinima, koji uključuju surove likvidacije cijelih židovskih obitelji, obezglavljivanje djece, masakr mladih ljudi koji su se zabavljali na partyju za mir i odvođenje talaca u zarobljeništvo.

Postoje žrtve, svjedoci, sredstva kojima su zločini izvršeni, dokazi u obliku video i audio snimki na kojima su se određeni pripadnici ove terorističke skupine hvalili kako su golim rukama davili nedužne žrtve. 

U čemu je krivnja ICC-ja?

S druge strane, prema izvješćima humanitarnih organizacija s terena, specijaliziranih agencija UN-a, zdravstvenih djelatnika iz cijelog svijeta, novinara reportera i na koncu palestinskih vlasti u Pojasu Gaze, izraelska vojska počinila je brutalnu i bezobzirnu osvetu nad civilnim palestinskim stanovništvom kršeći osnovne postulate međunarodnog kaznenog i humanitarnog prava. 

Prekršena su sljedeća načela: pravljenje razlike između civila i civilnih objekata i boraca i vojnih ciljeva; zabrana izravnih napada na civile i civilne objekte; zabrana neselektivnih napada i zabrana nerazmjernih napada. Svako kršenje pobrojanih načela samo po sebi predstavlja ratni zločin. Posljedica ovakvog djelovanja je pogibija tisuća nevine djece, žena, starih i bolesnih ljudi.

U čemu je onda pogriješio ICC? Je li zaslužio sankcije? Prosudite sami.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala