MLADI hrvatski pjevač Jakov Jozinović objavio je da neće otkazati koncert u dvorani SPENS-a u Novom Sadu 14. ožujka, iako je to prije nekoliko dana učinio njegov kolega Tony Cetinski.

Jozinovićev nastup dolazi nakon otkaza Tonyja Cetinskog, koji je koncert predviđen za 8. ožujka otkazao navodeći da je dvorana SPENS-a 1991. godine bila "koncentracijski logor" za hrvatske branitelje i civile.

U zadnjih petnaestak godina u dvorani SPENS-a od hrvatskih glazbenika nastupali su Goran Bare, Jelena Rozga, Gibonni, Damir Urban, Hladno pivo, Parni valjak, Let 3, Tereza Kesovija, Josipa Lisac i Severina.

Žigmanov: SPENS nije bio koncentracijski logor

Tvrdnju da je dvorana služila kao sabirni logor 1991. odbacuju novosadske vlasti, a negira je i predsjednik Demokratskog Saveza Hrvata u Vojvodini (DSHV) Tomislav Žigmanov. "SPENS zasigurno nije bio koncentracijski logor, jer ne postoje podaci koji bi na to ukazivali", kazao je Žigmanov za N1.

Reagirao je, međutim, i dio članova DSHV-a koji su u sukobu s Žigmanovim i više ga ne smatraju predsjednikom DSHV-a, objavom kojom se osuđuje negiranje postojanja logora u dvorani SPENS-a.

"Već smo navikli da oporbeni mediji negiraju zločine nad Hrvatima, ali žalosno je, iako ne iznenađuje, da samozvani predstavnik Hrvata u Srbiji Tomislav Žigmanov negira postojanje logora u dvorani SPENS-a u Novom Sadu", navedeno je u objavi DSHV-a Podružnica Srijem na Facebooku.

I iz uprave SPENS-a odbacili su tvrdnje da je ta dvorana bila mjesto zatočenja i zlostavljanja, navodeći kako je tijekom ratnih godina primala prognanike iz Hrvatske.

Gradonačelnik: SPENS je bio prihvatni centar za izbjeglice, a ne logor

Gradonačelnik Novog Sada Žarko Mićin također je osudio izjave Tonyja Cetinskog, poručivši da "širi neistine i obmanjuje javnost".

"Zapanjen i šokiran sramotnim lažima koje širi pjevač Tony Cetinski, koji baca laži na Novi Sad, prišao mi je veliki broj Novosađana nudeći nepobitan dokaz da je SPENS prihvatni centar za izbjeglice iz Hrvatske, a ne bilo kakav kamp, kako je pjevač naveo u obrazloženju za otkazivanje koncerta.

Na fotografijama koje su dostavili građani jasno se vide traktori sa srpskim izbjeglicama te djeca koja su privremeni smještaj, nakon bijega iz Hrvatske, pronašla pod krovom SPENS-a.

Fotografijama koje su poslali istakli su da su zgroženi širenjem laži o Novom Sadu, naglasivši da je naš grad od osnivanja grad otvorenog srca. Multinacionalno i multidisciplinarno okruženje, koje je uvijek pružalo ruku podrške, suosjećanja i ljubavi svim žrtvama", dodajući da se Novi Sad uvijek ponosio dobrotom i humanošću svojih građana te da ih se neće uvući u "opskurne aktivnosti širenja mržnje i netrpeljivosti".

Društvo logoraša: Dvorana je 1991. služila kao sabirni logor za branitelje i civile

To je suprotno tvrdnji Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora (HDLSKL), koje ističe da je dvorana SPENS u Novom Sadu 1991. godine služila kao sabirni logor za hrvatske branitelje i civile zarobljene nakon pada Vukovara.

"Dvorana SPENS u Novom Sadu za hrvatski narod predstavlja mjesto stradanja. Prema službenim podacima Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora (HDLSKL), ovaj je objekt tijekom 1991. godine, nakon pada Vukovara, služio kao logor za zarobljene hrvatske branitelje i civile, o čemu postoje javno dostupni podaci.

Mnoge žene u toj dvorani su silovane, zlostavljane i ponižavane, dok su hrvatski branitelji premlaćivani i mučeni; mnogima se gubi svaki trag te im je sudbina i danas nepoznata. Pjevati na Dan žena u dvorani u kojoj su žene proživljavale patnje i čiji su zidovi i podovi natopljeni krvlju i mukom, u najmanju je ruku čin krajnjeg nepoštovanja i bezobzirnosti", objavilo je HDLSKL.

Svjedočanstvo: U SPENS-u su nas postrojili i ispitivali, poslali su me u logor Stajićevo

HDLSKL na svojoj stranici ima i rubriku u kojoj su objavljena svjedočanstva logoraša. Za Novi Sad objavljeno je samo jedno, potpisano inicijalima V. M.

"Dolaskom u Novi Sad 21.11.1991. oko 22:30 sati pred sportski centar Spens opet su prozvani da se postroje oni koji su bili izdvojeni, odnosno oni kojima su bili oduzeti osobni dokumenti u Dalju. Tada počinjem shvaćati da će naša Golgota biti i teža i dulja i da nećemo tek tako preko Bosne u Hrvatsku", piše na početku svjedočanstva.

Na galeriji Spensa naređeno im je da stanu u dvije vrste i razmaknu se kako bi ispitivači mogli nesmetano prilaziti pojedincima. Svi su morali stajati mirno, s pognutom glavom i rukama na leđima. Ispitivači su prilazili s leđa, dotaknuli bi nekoga po leđima i naredili mu da istupi iz reda i pođe na ispitivanje.

Oko ponoći je i on pozvan na ispitivanje. Ispitivač, za kojeg pretpostavlja da je bio iz Novog Sada, postavljao mu je pitanja o tome tko je napao Vukovar, tko je napadao JNA i srpsko stanovništvo te tko je ubio ljude za koje zarobljenik kaže da nikada nije ni čuo. Kada je objasnio da je radio do srpnja 1991. i potom otišao na odmor s obitelji, ispitivač je pregledavao njegove dokumente i torbu u kojoj je imao odjeću, nešto novca, tablete za pročišćavanje vode i zavoje.

"S podsmijehom me pitao što će mi to ako nisam učesnik rata, na što sam mu ja uljudno odgovorio kako je na području grada Vukovara vodovod razrušen i voda nije za upotrebu bez prokuhavanja ili ako se upotrebljava bunarska voda onda se dodaju tablete za pročišćavanje vode što je podijeljeno svima onima koji su vršili neke radnje za opskrbu stanovništva kao civilna zaštita", piše V. M.

Navodi i da je ispitivača zamolio čašu vode kako bi mogao popiti lijek za smirenje, što je on "za divno čudo" i učinio.

Ispitivanje je završilo oko tri sata ujutro. Nakon toga je vraćen među ostale zatočenike na galeriju Spensa. Navodi i da su kroz staklene zidove galerije mogli vidjeti da je velika dvorana puna prognanika. Uniformirani vojnici i policajci obilazili su ljude i izdvajali pojedince, posebno mlađe muškarce.

Kaže da su ga tamo ostali upozorili da na WC ne ide sam jer su neke već pretukli, nego da ide samo u grupi.

"Trojica mi pokušala pomoći, nisu im dali"

Ujutro oko osam sati došla je nova skupina ispitivača. Jedan ga je pitao poznaje li Iliju Šarića iz Vukovara, tvrdeći da je riječ o "velikom krvniku" koji mu je ubio nekog iz obitelji u Vinkovcima. V. M. mu je, navodi se u svjedočanstvu, odgovorio da poznaje čovjeka tog imena, ali da je riječ o starijem umirovljeniku koji tijekom rata nije napuštao kuću i ima dvoje unučadi. Ispitivač je rekao da je Šarić kojeg traži mlađa osoba.

Nakon toga je ispitivač pitao poznaje li još dvojicu muškaraca. Kada mu je dopušteno podići pogled, prepoznao ih je - jednog iz svatova u Vukovaru, a drugog s osiguranja na novosadskom sajmu. Oni su, kaže, pokušali posredovati da ga puste, ali su ubrzo dobili negativan odgovor svojih nadređenih.

"Zahvaljujući se svoj trojici na pokušaju uputio sam se s ostalima u autobus koji nas odvozi, sada znam u Stajićevo", piše u svjedočanstvu.

Zarobljenici su zatim ukrcani u autobus koji ih je odvezao iz Novog Sada u logor Stajićevo. Cijelo svjedočanstvo možete pročitati ovdje.