Foto: Damir Glibušić/Cropix

NE DIRAJTE božićnice, prijevoz i regres! Ne dirajte darove za djecu! Ne dirajte poljoprivredne poticaje! Sve ostalo može otići kvragu.

Na to se otprilike svodi priča o socijalnom buntu u Hrvatskoj. Na to se svode prijetnje masovnim prosvjedima koje traju već godinu i pol dana, još otkad je Ivo Sanader "ukrao Božić". Famozna seljačka buna koja je trgnula Hrvatsku iz apatičnog drijemeža, samo je podgrijala ukiseljenu tezu o tome da se "vlast valja ulicama". Evo, narod će na cestu. Samo što nije. Samo još da Vlada ne uspije isplatiti drugi dio božićnice. Samo da još stotinu tisuća ljudi izgubi posao. Samo još da se poveća PDV. Samo još da netko dirne regres za godišnji. A onda su stvarno gotovi.

Je li Franjo Tahi bio HDZ-ovac?

I taman kad se skeptična publika počela zagrijavati, seljaci su preko noći prihvatili nagodbu s Vladom. Uzeli su svoje teškom mukom izborene vreće gnojiva, upalili traktore i vratili se svojim ženama. Buna gotova. Da je Franjo Tahi bio HDZ-ovac, Matija Gubec ne bi ušao u legendu.

I tako, seljaci su obavili svoje. Tko je sljedeći? Tko će doći po svoju porciju obećanja, makar i lažnih? Baš nas zanima tko će sada podgrijati nove tlapnje o masovnim prosvjedima nezadovoljnih građana, pa da opet krenu usporedbe s Grčkom i Argentinom, ako se već ispuhala paralela o Gupcu i Tahiju.

Gdje je nestala "banda lopovska"?

Tko se više sjeća parole "Stegnite vi svoj remen, bando lopovska"? Pažljiviji kroničari i nepopravljivi nostalgičari sjećaju se da je u okviru te inicijative bilo nekoliko pokušaja da se izađe na ulicu. Ali jednom je padala kiša, drugi put puhao jak vjetar, onda je postalo jako hladno, pa jako toplo, pa je popodne bila utakmica, a navečer izvlačenje Binga... Kome se onda išlo u prosvjed?

Hrvatska naočigled propada. Tisuće ljudi svakoga tjedna završi na burzi, životni standard na udaru je harača i visokih poreza, ruši se sve osim nezaposlenosti, ali prosvjeda još nema. Zašto bi i bilo kad nitko ne mari za opću dobrobit, već prvenstveno za osobni probitak? Kuna ovamo ili onamo. Vreća gnojiva ili možda dvije. Regres u dva dijela ili božićnica u tri.

Nikome se ne izlazi na ulicu u prosvjed protiv harača i PDV-a, protiv 310 tisuća nezaposlenih, protiv Vlade koja ne čini ništa da popravi stanje, ali ni protiv oporbe koja moli Boga da ne dođe na vlast.

Je li nam doista bolje nego što mislimo?

Prije godinu dana sindikati javnih službi prijetili su prosvjedima sve dok im nisu obećani regresi i božićnice. Seljaci su ovoga vikenda bili na cesti sve dok nisu dobili svoje poticaje i vreće gnojiva. Radnici su štrajkali dok im nisu obećane dvije zaostale plaće. I tako unedogled. Zar nam doista nije dovoljno loše? Ili nam je ipak bolje nego što mislimo?

Seljaci su uzeli mrvice sa stola, ali nisu riješili problem, kao što ga nije riješila ni država. Sutra više neće biti poticaja, a seljaci će i dalje čekati da pšenica naraste. Vlada je kupila seljački mir, ali nije nimalo pomogla sređivanju stanja u poljoprivredi, kao ni u državnom proračunu.

Sindikati javnih službi jedini su svojedobno pozdravili uvođenje harača, jer je njime osigurana isplata njihovih regresa i božićnica. Vlada je tim haračem kupila vrijeme da na kratki rok zakrpa proračun. Sada se vidi koliko je ta odluka bila pogubna, ali opet nikome ne pada na ulici tražiti njegovo ukidanje.

Igra broševima ili igra staklenim perlama

Odavno smo shvatili kako HDZ-ovoj vlasti ne pada na pamet korjenito pristupiti reformama. Međutim, zašto i bi, kad nikome ne pada na pamet da je na takvo što prisili. Ni sindikatima, ni udrugama, a bogami ni opoziciji. Dobro je primijetila Jadranka Kosor ovog vikenda: "Jadno je što u doba krize SDP komentira moje broševe".

I u pravu je. To je zaista jadno. Ali još je jadnija spoznaja da hrvatskoj premijerki fora s broševima uporno prolazi. Iza njih postojano skriva svoju neodlučnost i nesposobnost, kao što na njih skreće pažnju javnosti i opozicije. Kojoj bi se pak moglo čestitati da makar na nešto obraća pažnju.

O čemu sanjaju političke elite?

I kako to izgleda na kraju? Sindikati se čupaju za privilegije, seljaci za mrvice. Vlast nema strategiju, a oporba želju da osvoji vlast, pa se zato međusobno nabacuju broševima kao domoroci šarenim perlicama. Blaženi u svojoj ignoranciji.

I zbog svega toga smiješno je slušati ratoborne poruke sindikalnih vođa kako prosvjedi samo što nisu krenuli. Kako nezadovoljstvo ključa. Kako kap samo što nije prelila čašu. A još bolje zvuči prijetnja Krešimira Severa: "Političke elite moraju naučiti slušati poruke naroda". Kad bi tih poruka bilo. I tog naroda. I političkih elita kojima je stalo. I do naroda i do poruka.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje