Hana Samaržija je politička analitičarka i studentica diplomskog studija filozofije i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te autorica više znanstvenih članaka. Aktivna je u znanstvenoj zajednici i akademskoj politici te izučava socijalnu epistemologiju i teoriju demokracije.

ŠEZDESET mandata. Takav su trijumfalni ishod parlamentarnih izbora predizborne ankete predviđale Restart koaliciji SDP-a i njegovim partnerima lijevo od centra. Nakon njihovog navodno nepredvidivog potopa na izborima, s mizernih četrdeset i jednim mandatom te, gledamo li točne brojeve, manje od pola milijuna osvojenih glasova, srednjestrujaška je štampa zasjala pokunjenim tekstovima dežurnih analitičara koji su, pravdajući se anketama, publici koja se uzda u njihove prosudbe kanili objasniti zašto su toliko pogriješili. Međutim, teško je prihvatiti da bi itko tko s razumijevanjem prati hrvatsku politiku i poznaje čelne ličnosti najvećih opcija lijevo i desno od centra, SDP-a i HDZ-a, mogao iskreno pomisliti da će djetinje nadmeni Davor Bernardić na parlamentarnim izborima pomesti ledeno hladnoga srebrnog lisca Andreja Plenkovića. 

Prvi razlog poraza: Bernardić i njegova stara garda bili su napadno neuvjerljivi

Logika Restartova - ni po čemu nepredvidivoga nego bolno očitog - političkoga poraza je trojaka, a sastoji se od neuvjerljivog vodstva, otuđenja od socijaldemokratskih politika i apstinencije nekadašnjih glasača koje Restartova neodređena obećanja nisu potaknula da se pod prijetnjom zaraze osmjele izići na birališta. Kao prvo i najvažnije, Bernardićevo vodstvo SDP-om - birokratskom strankom definiranom starom gardom Zlatka Komadine, Rajka Ostojića, Davorka Vidovića i Branka Grčića, uznemirujućim glavnim tajnikom Nikšom Vukasom i potpuno anonimnim predsjedništvom - bilo je napadno neuvjerljivo i nespretno je komuniciralo s javnošću.

Ključno je, međutim, da Bernardić, koji nije mogao kontrolirati ni svoje javne nastupe - u kojima se razbacivao klišejima, poduzetnicima obećavao novac čiji izvor nije uspijevao odrediti, u istom potezu smanjivao poreze i povećavao državna davanja, žene u politici prozivao eksperimentima, a protivnike napadao pubertetskim prostotama - nije dorastao ulogama premijera i mandatara nove vlade. Pred tom vrlo realnom prijetnjom oči nisu mogli zatvoriti ni dugogodišnji birači SDP-a. Štoviše, izgledna vlada nekompetentnih političkih marginalaca, vođena Bernardićevim drhtavim stiskom, doimala se kao nesigurnija prilika od Plenkovićeve posljednje postave, u kojoj je čak četrnaest od dvadeset ministara smijenjeno zbog političke trgovine, težih sektorskih propusta ili sumnji na gospodarski kriminal. 

Bernardić je, nakon opetovanih izvanjskih kritika, i sam bio toliko nesiguran u svoje vodstvo i toliko srednjoškolski povrijeđen činjenicom da unutar stranke ne uživa jednoglasnu podršku da je liste skrojio tako da je na čelna mjesta, koja jamče ulazak u parlament, smjestio anonimne činovnike koji dižu ruke na njegove prijedloge, dok je suparnicima - mahom omiljenijim političarkama i političarima, no suparnicima - namijenio najgora mjesta u samoj sredini lista: tamo gdje, utopljeni među ostalim imenima, neće dovoljno iskakati da im birači povjere preferencijalne glasove, a toliko nisko da nemaju stvarne šanse za sabor. Drugi kritičari, poput Peđe Grbina i Vojka Obersnela, dobili su redne brojeve na začeljima izbornih lista: navodno vidljive, no zapravo, što im je Bernardić nakanio dati do znanja, ponižavajuće ambleme njihovih novih hijerarhijskih uloga u stranci. SDP-ove liste, predvođene blijedim likom Davora Bernardića u prvoj izbornoj jedinici, bile su satkane od bezbojnih lica koja su i sami novinari, sastavljajući reportaže, morali pretraživati na internetu, a koja biračima, lišena ikakve političke povijesti, nisu mogla ništa obećati.

Drugi razlog: SDP je socijaldemokratski samo po imenu

Kao drugo, SDP je već godinama socijaldemokratska opcija samo po imenu, a socijaldemokracija - koja bi se po najnaivnijoj udžbeničkoj definiciji pojmova trebala zalagati za socijalnu pravednost i demokratizaciju procesa odlučivanja - Bernardićevom je zaslugom, ali i zaslugom njegovih prethodnika, u hrvatskom političkom diskursu svedena na floskulu bez stvarnoga sadržaja. Naime, Restartov je gospodarski program navodnoga lijevog centra, koji je u predizbornoj analizi ubojito raščlanio ekonomist Ivo Bićanić, bio toliko nerazlučivo nalik HDZ-ovom programu desnoga centra da je umjesto traženih humanističkih ideala društvene pravde odražavao samo posvemašnji izostanak ikakvih vrijednosti. Iako su glasači koji marljivo iščitavaju programe rijetki, Restartova programska vizija Hrvatske kao gospodarske kolonije europskog novca - industrijski opustošene, prožete rastućom ekonomskom nejednakošću i ovisne o sporadičnom kapanju europske financijske ispomoći, bez ikakve naznake zelenih politika - bila je odbojno bezidejna i neuvjerljiva. Ideološki profiliraniji birači ljevice zato su svoj glas, umjesto Bernardićevoj koaliciji, povjerili promišljenijoj zeleno-lijevoj kampanji platforme Možemo. Slično, oni birači koji se na spektru identificiraju kao liberali - a koji su i ranije nevoljko glasali za SDP, vođeni samo strahom od desnice - primjerenije predstavništvo pronašli su u centralističkoj opciji Dalije Orešković, Fokusa i stranke Pametno.

Treće: Lijevi glasači jednostavno nisu imali motiv izaći na birališta

Kao treće i posljednje, primijetimo li da čak i zbrojeni mandati Restarta, lijeve koalicije Možemo te centralističke opcije ne dopiru do brojke koja se SDP-u pridavala u predizbornim anketama, jasno je da glasači ljevije od HDZ-ove umjerene desnice jednostavno nisu bili motivirani izići na birališta. Zasićeni otuđujućom inercijom hrvatske politike, gospodarstva i pravosuđa, te njihovom naizgled nerazmrsivom premreženošću korupcijom, pogodovanjima, proceduralnim pogreškama i nepotizmom, umjereniji birači ljevice su - budući da im Restart nije ponudio vjerodostojan razvojni plan - u jeku drugoga vala pandemije od izbora odlučili apstinirati, o čemu svjedoči i nikada niža izlaznost od četrdeset i šest posto birača. Hrvatska je politika, naime, zloglasno odbojna svakome manje ciničnome ili manje upoznatom s mladim, energičnijim političkim opcijama, pa izbore za sabor dosljedno pohode samo oni koji u pobjedi odabrane opcije vide izravan egzistencijalni interes, što je logika HDZ-ove prevlasti u osiromašenim slavonskim općinama. Jasno je da niti jedna od ovih silnica Bernardićeva poraza nije ni iznenađujuća ni nepredvidiva. Naprotiv, nametale su se, a HDZ-ov trijumf bio je neizbježan. 

Plenković se prema Bernardiću odnosio kao prema svadljivom djetetu

Tako, iako su neki analitičari sučeljavanje Bernardića i Plenkovića popratili ocjenom da će sadašnjega premijera njegova patronizirajuća i katkad neobuzdana arogancija na parlamentarnim izborima doći glave, ciničnije je oko u njihovim debatama vidjelo samo zbiljski odnos snaga: Plenković se prema Bernardiću odnosio kao prema svadljivom djetetu koje na televiziji upravo uživa svoj prvi važniji javni nastup, ali kojega je trema prijelomnog trenutka u karijeri toliko obuzela da je, obraćajući se svima i nikome posebno, ostavio zbrkan dojam izgubljenosti u vlastitoj ambiciji. Pretpostavku da su čak i vjerni glasači SDP-a ogorčeni Bernardićevim vodstvom i njegovom bizarno autokolonijalnom gospodarskom politikom potvrdila je činjenica da je od svih Restartovih kandidata najviše preferencijalnih glasova dobio Peđa Grbin. U toj njegovoj politici nije bilo ni trunke socijalne osjetljivosti, a kamoli zelenih kretanja međunarodne lijeve scene, u koje se SDP mogao ugledati samo da je, uz minimum politološke sposobnosti, proučio što rade njemu sestrinske stranke u Španjolskoj i Francuskoj. Bernardić je Grbina - kao pokoru jer mu se usprotivio na Twitteru, a i drugdje - slavno suspendirao iz predsjedništva stranke i uglavio na četrnaesto mjesto u osmoj izbornoj jedinici, tik iza pobunjenog riječkog gradonačelnika Vojka Obersnela. 

Grbin je sa stupa srama pretekao Bernardića i postao najpopularniji SDP-ovac

Grbin je, pak, tamo osvojio sedamnaest tisuća preferencijalnih glasova te time postao najpopularniji političar u tradicionalno progresivnoj riječkoj izbornoj jedinici, a i najomiljeniji SDP-ovac uopće. Štoviše, iako se u čitanijim i gledanijim medijima pojavljivao daleko rjeđe, Grbin je privukao više glasova i od samoga Bernardića, koji si je, široke ruke, podario prvo mjesto na listi u odlučujućoj prvoj jedinici, gdje je dobio trinaest tisuća glasova. Inače vidljiv kao najglasniji SDP-ov saborski zastupnik po pitanju manjinskih prava, Grbin se i ranije prometnuo u središnjega kritičara Bernadićevog usmjerenja SDP-a. Nakon izbornog debakla, Grbin je, sa spojem samouvjerenosti proroka koji je najavio pad i naknadnom pameću posvjedočenog izbornog uspjeha zeleno-lijeve koalicije, svim čitanijim medijima kazao da je SDP-ov prirodni partner upravo platforma Možemo, čije bi zelene politike ispravno upravljani SDP trebao baštiniti. Činjenica da je Bernardića pretekao vodeći stranački oponent sa stupa srama četrnaestog mjesta na listi, jasno sugerira da su SDP-ovim glasačima nedostajale istinske lijeve vrijednosti, pa su nagradili jedinoga koji u javnosti izriče nešto iole nalik progresivnim stavovima.

Sadašnjem SDP-u ideološki pripadaju samo iznošeni političari, kadrovici i nesposobni mladi oportunisti

U razgovoru za Novosti mlade nade SDP-a, mahom gradonačelnice i gradonačelnici koji su se u svojim mjestima pokazali uspješnima, ponovili su, bez sujete, da je autentično ideološko usmjerenje SDP-a upravo ono koje je na ovim parlamentarnim izborima zakupila zeleno-lijeva koalicija i založili se za reformu SDP-a u smjeru zelenoga vala u Europskoj uniji. Neki su, čak, na tragu posljednje knjige alternativnog ekonomista Thomasa Pickettyja, ustvrdili da SDP - umjesto nepotističke partije koja saborskim mjestima nagrađuje samo Bernardićeve poslušnike kao da je, moram napomenuti, ikada postojao manje karizmatičan adresat kulta ličnosti - treba postati glasnik korjenite kritike kasnoga kapitalizma. Ipak, ocjena SDP-ove bivše saborske zastupnice, jedne od mladih zagovornica reformi, da novoizabrani zastupnici platforme Možemo, inače prokušani aktivisti i borci za građanska prava, ideološki pripadaju SDP-u, plod je gotovo farsičnog samozavaravanja jer SDP-u, u njegovom sadašnjem stanju, ideološki pripadaju samo iznošeni političari, kadrovici i nesposobni mladi oportunisti opijeni svojim karijernim ambicijama.

Zastarjeli rječnik floskula Zlatka Komadine i Rajka Ostojića ne može doprijeti do glasača koji ne žele samo glasati protiv HDZ-a

No ako SDP ovaj neizbježni izborni poraz doista kani iskoristiti kao povod za promjenu, Bernardićev nevoljni odlazak s predsjedničkog mjesta neće biti dovoljan. Stranka će, naime, suradnju morati otkazati svojem čitavom vodstvu: zastarjeli rječnik floskula Zlatka Komadine i Rajka Ostojića - koji je samo vanjski oblog njihove privrženosti komfornim pozicijama - ne može doprijeti do glasača koji ne žele samo glasati protiv HDZ-a nego za opciju čijem koherentnom programu mogu povjerovati. SDP će, također, morati poslušati glasove svojih rijetkih članova koji baštine progresivne, zelene i antifašističke vrijednosti te naučiti kako artikulirati drugačije politike: prvo socijaldemokratske, a onda, ako se potrude, čak i lijeve. Taj će zadatak biti nedostižan sve dok i njihova poslovično suvisla članica, Biljana Borzan, uvjerenije ljevičare posprdno proziva komunjarama, a u javnim istupima - kao, u blistavom primjeru političke ironije, članica kluba Socijalista i demokrata u Europskom parlamentu - SDP uporno ograđuje od izmaštane prijetnje komunizma. 

Oni desni birači koji SDP-ovce, čak i nakon svih socijalno regresivnih i fiskalno desnih skretanja, i dalje smatraju komunistima neće im povjeriti glas bez obzira koliko se Borzan distancirala od ozloglašenih komunjara, kao što glas nisu povjerili ni Zoranu Milanoviću kad je zadovoljno istaknuo da mu je djed bio ustaša. Ako SDP kani postati vjerodostojna opcija lijevo od centra, morat će zatrti jeftinu retoriku kojom se nastoji dodvoriti desnom centru i osmisliti proeuropski socijaldemokratski program koji se neće svesti na krađu manje reformističkih točaka programa platforme Možemo. Kao što je, recimo, Gordan Maras na svojem Facebook profilu krao njihove pamtljive slogane o obnovi Zagreba.

SDP ima još jednu značajnu prednost ispred Možemo

Posljednja lekcija koju možemo naučiti od ovih parlamentarnih izbora - a koje SDP, bez obzira u kojem je stanju obnove ili propadanja, mora ostati svjestan - jest da je HDZ Hrvatsku toliko premrežio sinekurama i općinskim čelništvima da će izbore izgubiti samo ako je potresen kakvom žešćom aferom, poput Sanaderove korupcijske hobotnice, ili ekonomskom krizom za koju je izgledno sam zaslužan, poput recesija 1999. i 2011. godine. Snažan HDZ  a Plenkovićev HDZ, stabiliziran nedavnim unutarstranačkim izborima, obodren relativno uspješnim nošenjem s prvim valom zaraze i oglašavan televizijskim junakom Vilijem Berošem, nedvojbeno je snažan HDZ - pouzdano će osvojiti izbore jer je dominantni korpus njegovih glasača dovoljno samosvjestan da svoje neposredno preživljavanje vezuje uz opstanak HDZ-ovih političkih struktura. Ono što SDP posjeduje, međutim, a što ni platforma Možemo ni centristička koalicija u dogledno vrijeme neće steći, jest politička infrastruktura: SDP je, vjerojatno nezasluženo, i dalje jedina stranka koja svojim mrežama može parirati HDZ-u. Ta im infrastruktura daje jedinstvenu prednost da - ako se samo malo potrude prisjetiti što je socijala, a što demokracija, te što lijevi centar čini u međunarodnoj politici - postanu najčvršća lijeva opcija u državi. Dodatni zadatak bio bi povratiti povjerenje hrvatske intelektualne elite, koja je tradicionalno uporište ljevice, no koju im je Plenković - kao obrazovan i samouvjeren čovjek koji zna baratati višesložnim riječima, na kritike odgovarati hladnom ironijom i pamtiti interne šale s briselskim birokratima - počeo oduzimati. Dakle, sve čemu se SDP u sljedećih godinu dana, ako se prestane samozavaravati i preusmjeri svoj dosadašnji kurs, može nadati je da će postati dostojanstvena opozicija, samo kako bi, jednom kad osmisli doista sadržajan program i u njega konačno povjeruje, možda postao sposoban sa stečenom vlašću nešto i učiniti.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala