Foto: 123rf

NOVINAR portala Metro, Andy Hill, u nedavnom članku govori o razlozima zbog kojih, iako je ateist, ide u crkvu. U nastavku prenosimo dijelove njegovog članka.

"Moja obitelj bila je potpuno šokirana kada sam prije godinu dana počeo ići u crkvu. Oduvijek sam bio odlučni ateist i uvijek sam žustro argumentirao svoje stavove bilo kojem vjerniku koji bi mi se suprotstavio. Da ste mi tada rekli da se manje od polovice Ujedinjenog Kraljevstva smatra vjernicima, bio bih veseo. I dalje čvrsto vjerujem da ne postoji bog i da ne postoji zagrobni život.

No, kad sam dobio sina, u meni se pojavio neki nagon za potragom za dubljim značenjem, težnja za nekom povezanošću s prošlosti te sam počeo više razmišljati o duhovnosti.

Većinu nedjelja prije nego sam dobio sina nastavljao sam tulumariti, opijao sam se i zafrkavao s kolegama.

No, budući da se takvo ponašanje smatra neprikladnim kad postaneš otac, vikendi su mi se brzo i drastično promijenili.

Većinu sam ranog očinstva proveo trijezno gurajući kolica Londonom, u svojem svijetu, gledajući arhitekturu. Primijetio sam da su londonske crkve poprilično lijepe u odnosu na stršeće nebodere i snobovske trgove.

Crkve svih tipova, gotičke, modernističke, neoklasične, protežu se od bajkovitog Southwarka do prosvjetiteljskog St. Paula.

Vjerojatno prolazite pokraj neke crkve na putu kući. Zastanite na nekoliko minuta i dugo je promatrajte. Hodajte oko nje. Pogledajte možete li ući u nju. Velika je, nije li? I stara, stvarno stara.

Vjenčanja, pogrebi, krštenja. Svjetski ratovi, dinastije koje se ruše, kulturne revolucije. Ta ih je crkva sve proživjela.

Novi doživljaj

Jedne jesenske nedjelje prošle godine bio sam vani s prijateljem i u hiru ušao u neogotičku crkvu St. Phillip, kraj mojega staroga stana. Iznutra je bila još više zapanjujuća, moćna, kamenita, puna umjetničkih djela i obasjana svjetlom svijeća.

Tridesetak prijateljskih pari očiju okrenulo se i gledalo nas kako ulazimo. Na jednoj je strani bilo područje prekriveno tepihom, gdje sam sjeo s prijateljem i slušao misu. Nasmiješena sredovječna gospođa u novoj halji pričala je priču o dijeljenju, koja je zapravo vrlo lijepa kada se o njoj promisli.

Tada su svi počeli pjevati - ljubazni stranac dodao mi je pjesmaricu i otvorio mi ispravnu stranicu - pa sam im se pridružio.

Nakon mise svi smo pili čaj i jeli kekse te smo proćaskali o tome što se zbiva u susjedstvu. Sve su se starije gospođe okupile oko mojega sina. Jesam li ih smatrao neznalicama jer vjeruju u boga? Naravno. Jesam li se svejedno smiješio? Apsolutno.

Sljedeće sam nedjelje to ponovio u St. Johnu. A one iza toga sam posjetio metodističku crkvu pokraj postaje, prije nego sam svratio do St. Petera na misu u pratnji najboljeg zbora koji sam ikad čuo. Svake nedjelje ujutro u više od 30.000 prekrasnih prostora diljem zemlje besplatno se može odgledati sat "kazališne predstave", s plemenitim ciljem podizanja duha i nježne moralne potpore.

Obuzdajte nevjericu na sat vremena u nedjelju ujutro

Dobar propovjednik, a ima poprilično loših, ispreplest će trenutna zbivanja i život župe u svoju propovijed, i ostaviti vam praktičnu lekciju koju ćete ponijeti kući i zapamtiti.

Što nas evanđelja mogu naučiti o američkome predsjedniku Donaldu Trumpu ili Levitski zakonik o klimatskim promjenama, a psalam 84 o zatvaranju lokalnoga puba?
Postoji društvo, pa čak i zabava koji čekaju na vas - ako ste dovoljno otvoreni da obuzdate nevjericu na oko sat vremena u nedjelju ujutro.

Moj sin voli divovske zgrade, bake koje se smiješe, kutije igračaka te besplatne kekse i sok. Meni se sviđa osjećaj zajedništva, povezanost sa starijim generacijama i sidro u mojem rasporedu. I neke od pjesama su lijepe. U redu je misliti da je "Crkva" čudna. U pravu ste, jest, ali crkve - one zaslužuju samo hvalu", zaključuje se u tekstu.