ITALIJA je zemlja koju danas prepoznajemo po dobroj hrani, dobrom ugostiteljstvu i simpatičnom jeziku. Međutim radi se zapravo o vrlo mladoj zemlji, koja nema još ni 200 godina. Italija je nastala sredinom 19. stoljeća jer su Camilo Cavour i Giuseppe Garibaldi naumili ujediniti Apeninski poluotok u jednu državu. Na današnji dan 1859. odigrala se ključna bitka za talijansko ujedinjenje, a ona se vodila protiv najgoreg talijanskog neprijatelja – Austrije.

Austrija i Italija imale su loš odnos tijekom 19. stoljeća, najviše zato što je Italija htjela područja naseljena Talijanima koja su bila pod austrijskom upravom. To su bili grad Milano i njegova okolica te cijele pokrajine Veneto i Friuli. Austrijski saveznici također su vladali jugom Italije, no njih su Talijani savladali godinu dana kasnije.

Pijemont predvodi ujedinjenje

1859. glavna pokretačka sila Italije bila je Kraljevina Pijemont. Ona se uključila u Krimski rat premda uopće nije morala. Pijemontske vlasti htjele su zapravo samo sjesti za stol s pobjednicima tog rata i za sebe osigurati priznanje te steći saveznike kako bi kasnije porazili Austriju.

Bitno je napomenuti da se Austrija nije uključila u Krimski rat premda je dobila poziv od ruskog cara da to učini. Tako se Austrija zapravo diplomatski izolirala, što je Pijemontu išlo u korist.

Talijani su nakon Krimskog rata pronašli saveznika u Francuskoj. Francuska je pristala pomoći im u idućim operacijama protiv Austrije, a Pijemont će Francuskoj predati pokrajine Nicu i Savoju. 1859. talijanska vojska objavljuje rat i kreće prema austrijskoj vojsci.

Bitka je bila kratka, ali zaista krvava. Umrlo je oko pet tisuća ljudi, a preko 30 tisuća je ranjeno. Nakon bitke bojištem se prošetao Švicarac Henry Dunant, čovjek koji će osnovati međunarodni Crveni križ i potaknuti Ženevsku konvenciju, kojom će biti osigurana humanitarna prava čovjeka u ratu.

Austrija je bila poprilično srdita zbog ovog poraza. Ljutito je predala Lombardiju Francuskoj, a ne Italiji. Francuska je naravno tu regiju onda predala Pijemontu, prema njihovom dogovoru, a preuzela Nicu i Savoju. Ovaj rat utjecao je na politike Italije i Austrije.

Posljedice rata

Italijom je, nakon rata, vladao osjećaj nacionalnog ponosa i inspiracije te su ubrzo pokrenute nove operacije koje će kulminirati ujedinjenjem Italije 1861. godine. Giuseppe Garibaldi 1860. godine osvojio je Siciliju, a onda nastavio napredovati prema Napulju. Bogata regija na sjeveru poslužila je Pijemontu da financira nove vojne kampanje za ujedinjenje zemlje na Apeninskom poluotoku.

U Austriji je tijekom 50-ih godina car Franjo Josip I. vladao vrlo apsolutistički, a njegova država bila je policijska: sa strogim zakonima i mnogim cenzurama.

Nakon sloma austrijske vojske kod Solferina car je morao doma provesti nove reforme kako bi i dalje vladao. 1860. godine ostavio se apsolutizma, uveo ustav i podijelio vlast. Ti će potezi krajem istog desetljeća rezultirati Austro-Ugarskom nagodbom i stvaranjem dualne monarhije u srcu Europe.

Bitka kod Solferina jedan je od najvažnijih događaja u talijanskoj borbi za ujedinjenje, a označila je prekretnicu u kojoj je ideja o ujedinjenoj Italiji prešla iz snova u stvarnost. Osim toga, austrijska vlast nakon ovog poraza morala je davati ustupke liberalima i nacionalistima, što je bio recept za katastrofu jednog tako multietničkog carstva. Austro-Ugarska ulazi u svoju zadnju fazu postojanja te se raspada 1918. godine.