S VREMENA na vrijeme u medijima možemo pročitati da je u zabačenom kutku svijeta, nekoliko milijuna svjetlosnih godina udaljenom od TikToka, umro zadnji govornik nekog jezika. Uz obilje ili oskudicu iskustava koje ćemo svi, kad-tad, sa sobom ponijeti u grob, neki na sebe uprte i čitav jezični svemir: sve imenice, glagole, pridjeve, sve riječi i rečenice kojima su se još nekoliko desetljeća unatrag stotine ili tisuće ljudi voljele, mrzile i poslovale, završe u društvu crva, naše vječne pratnje, ispod rahle humke.

Već iznad nje govori se i žali nekako drugačije i to je, valjda, normalno i prirodno. Opstaju jači i prilagodljiviji, uče nas biologija, ekonomija i geopolitika.

Mandić: Pijanstvo je neka vrsta mučne religije

Smrt Igora Mandića po mnogočemu nalikuje smrti zadnjeg govornika nekog jezika. Gutenbergov čovjek, do zadnjeg vrlo živahan i nepokoren relikt vremena kad se pisalo na mašini, a sav Google bio je u glavi i priručnoj biblioteci, sasvim je lijepo, primjereno i dostojanstveno napustio ovaj kaos. U subotu mu je izašao zadnji tekst, u nedjelju je izdahnuo. Zadnja riječ u posljednjem Mandićevu tekstu bila je "pivo".

"Ja sam dipsoman, kroz mene nešto treba točiti, makar čaj ili vodu. Ako mi je dostupan alkohol, onda pijem pivo u malo većim količinama jer, kad bih popio toliko vina, onda bih mogao naprosto umrijeti ili se razboljeti npr. od ciroze jetre, koja je dobrodošla, ali je užasna smrt. Pijanstvo je neka vrsta mučne religije za neke osobe", izjavio je prije skoro pet godina, pa mu ono "pivo" na kraju krajeva dođe gotovo kao interpunkcijski znak, točka, konac koji djelo krasi.

No ono je bilo toliko šaroliko da ga je moglo zapečatiti štošta umjesto piva, a da ima jednaki učinak i da nam se učini kako je tu riječ na kraj zadnjeg teksta podmetnuo viši poredak stvari, a ne autor. Smoji, još jednom piscu Dalmatincu, zadnja je riječ bila "pisati". Ne bi bilo loše ni da su zamijenili zadnje riječi - mada bi Smoji uz rukopis bolje išlo vino - kada bi sve to uopće išta značilo.

Jest, to je malo trivijalizacije, ali i Mandić je rekao: "Smrt je smiješna. Svuda je oko nas. Zašto bih se toga trebao bojati?"

U svakom se sistemu obračunavao s "policajcima duha"

U živote generacija koje se sad bliže pedesetima Mandić je "u onim vremenima" unosio štošta što smo u međuvremenu uspjeli usvojiti i do kraja banalizirati. U socijalizmu se stigao obračunavati s "policajcima duha", ali i s Krležinom veličinom. Istodobno, pokazivao nam je kako izgleda televizijska kritika, a kako britko i lucidno pisanje o hrani, hedonizmu.

Po svemu, bio je opako sumnjiv, nekakav dekadentni, buržujski, zapadnjački element vrijedan podozrenja, no previše bitan i glasan da bi ga se olako otpisalo.

Kad je počelo bunilo koje se naziva i nacionalnim buđenjem, mnogi od onih koji su Mandiću dijagnosticirali ideološku suspektnost samo su vrijedno nastavili s istom rabotom, ali za novoga poslodavca.

Mandić je odlučio "biti isti" i "biti sasvim svoj", pa više nije bio sumnjiv jer dovodi u sumnju vladavinu radničke klase i proleterski internacionalizam, nego zato što nije vjerovao ni kapitalizmu ni tuđmanizmu. Ili kako je to formulirao jednom prilikom: "Socijalizam je bio prevara, ali to je i kapitalizam."

A kada mu je 1996. godine u Beogradu objavljena knjiga kritika te, k tome, veliki intervju u NIN-u pod naslovom "Hrvat u Beogradu", na njega je krenula višemjesečna hajka jer izborom grada u kojem je izdao knjigu nije vodio računa o vječno otvorenim nacionalnim ranama.

Rođen u godini kad je počeo Drugi svjetski rat. Umro 2022.

Svega je bilo kod Mandića: od književne kritike, njegova core businessa, kako bi se to danas reklo, preko polemika, oda životu unatoč sistemima, do dijarističkog Sebi pod kožu, koji završava opisom kćerine smrti.

Čitav je život u Mandićevim tekstovima - kritike iz doba kad se od kritičara očekivala erudicija, a ne samo narcističko nametanje dojma i izvanknjiževnih preferencija, Eros, Tanatos. Valja opet čitati Mandića ne ubije li nas u međuvremenu neka budaletina s nuklearnim naoružanjem.

Igor Mandić rođen je 1939. godine. Te je godine započeo Drugi svjetski rat. Otišao je 2022. godine, u vrijeme grozničave potražnje za jodom i završnih priprema za Treći svjetski rat. Ono između bio je život. Život velikoga Igora.