Foto: Index, Hina

ŠTO JE dobro? Dobro je da je Mostom narušen duopol HDZ-SDP. To je iznimno dobro i tek ćemo u narednim godinama postati svjesni koliko je to dobro da se izborna bitka ne svodi samo na dvije alternative. Ono što smo naime imali zove se duopol, a kao što se sjećamo iz doba liberalizacije telekoma – kada je uz HT došao VIP, nama potrošačima je postalo samo malo bolje, jer su se jako brzo našli oko vrlo sličnih cijena. No, kada se pojavio Tele2, onda smo osjetili da su stvari osjetno bolje.

Slično je i u politici – ako nemate konkurencije, onda ćete se fino opustiti. Ako su dvojica – onda će se pred javnošću naguravati kao dva bika, ali će se iza zavjese lako dogovoriti o podjeli plijena. Ako su trojica – e onda se stvari uvelike mijenjaju.

U tom smislu – činjenica da HDZ i SDP više ne mogu samostalno posložiti vlast, makar raširili svoje koalicije do maksimuma za nas građene je odlična – jer će napokon početi barem malo paziti, pa valjda više barem nećemo imati totalne bezveznjake za ministre. Ili ekipu čiji dosje u USKOK-u podsjeća obimom na ruske klasike.

Što je loše? Činjenica da je Most nezavisnih lista dobio glasove na račun programa kako „neće ni s HDZ-om ni sa SDP-om“, što je legitimna želja i njih i njihovih birača, ali politički realitet je nešto drugačiji i vrlo jednostavan. Politički realitet se temelji na dvije činjenice: prvo, ako želiš da sustav funkcionira, moraš imati većinu u Saboru; drugo, ako želiš promjene – moraš biti unutar izvršne vlasti. A to se Mostu pokazalo kao problem.

Obećanja i realitet

Obećanja su dobra – ali nije dobro kada se sudare s realitetom. Obećanje tipa nećemo s lijevima ni s desnima je svakako legitimno, no ako želi provesti reforme, Most bi onda sam morao imati saborsku većinu, što je naravno SF. Nemoguće je da sustav nezavisnih lista pokupi većinu dovoljnu za samostalno sastavljanje vlade, barem je to nemoguće u nas. Dakle, ako se želi provesti barem dio reformi (a želju za reformama smo i ovdje u Indexu pozdravili) Most treba biti u izvršnoj vlasti.

Dobiti mandat na račun reformi, a onda samo pasivno sjediti u Saboru, znači steći popularni status uhljeba – s govornice pričati o reformama, ali ne uzeti nikakvu odgovornost, ponekad kritizirati vlast radi loših zakonskih prijedlog, te primati za to 16.000 kuna znači samo bonus bez ikakve odgovornosti. Kritizirati vlast i predlagati bolje možemo i sami u birtijama, bez da plaćamo posrednike u Saboru.

Svakako bi bilo lijepo da je Sabor mjesto gdje se debelo detaljnije pretresaju zakonski prijedlozi, gdje se proračun razvlači četiri mjeseca kao u nekim zapadnim parlamentima, ali to tako u nas nije, niti će to skoro biti. Za to nam trebaju i ustavne promjene, koje je kod ovako heterogenog Sabora skoro pa nemoguće očekivati. I sigurno Most nije u položaju sa svojih 19 glasova to diktirati.

Znači, ako želi ispuniti barem dio obećanja o reformama – Most treba biti u izvršnoj vlasti. Štoviše, treba koalirati ili s HDZ-om ili s SDP-om. I time upravo učiniti ono protiv čega su službeno bili. Dodatno, mnoge ideje su dobre, ali sigurno neće moći provesti sve svoje prijedloge. Stvar je dakle političkog pregovaranja. Posebno, priča o racionalizaciji javne potrošnje je jedno, opće ekonomske reforme su drugo, a način na koji ih ekonomski strateg mosta Ivan Lovrinović želi provesti je sasvim treće – s njime se mnogi, usuđujem se reći i većina drugih ekonomista neće složiti.

Da li Most može nešto napraviti i bez formalne koalicije? Ne. Koliko god pristalice Mosta mudrovali ovih dana – broj zastupnika koji Most ima i broj koji nedostaje i lijevima i desnima za većinu u Saboru jednostavno je prevelik za manjinsku Vladu. Podrška iz Sabora – to može stranka s 2-3 zastupnika. Kao što je sada ponudio HDSBB – podrška SDP-u, za koju će vjerojatno tražiti pokoji projekt više za Slavoniju u Državnom proračunu. Nešto slično je radio i HSLS u Sanaderovoj vladi. Međutim, ovisiti o podršci stranke koja nije u formalnoj koaliciji za svaku, ali baš svaku odluku i glasanje u Saboru, to ni Milanović ni Karamarko ne mogu sebi i svojim strankama dozvoliti. Vrlo lako bi došli u položaj da moraju u potpunosti slušati Most, a to znači ponavljanje izbora uz image „gubitnika“.

Reformska Vlada kao novi termin

Priča koju je (moguće i radi kupnje vremena) Most pokrenuo – priča o nekakvoj velikoj koaliciji HDZ-Most-SDP je politička besmislica. Makar to Most sada zove „reformska Vlada“ i objašnjava u svom priopćenju: „MOST želi Sabor u kojem će se događati „burne“ rasprave, čak i unutar samih saborskih klubova. Nakon takvih „bura i oluja“, pa čak i javnih rasprava (i referenduma!) na teme koje nadilaze i sam Sabor (npr. teritorijalni preustroj), slijedila bi usuglašavanja najboljih zakonodavnih rješenja koja bi onda provodila Reformska vlada bez dnevnopolitičkog uhljebničkog mobinga na njezinu egzekutivnu provedbu.“

Što bi to bilo? Kao prvo – nije problem Mosta što će se događati u drugim saborskim klubovima, Most se ima brinuti samo za svoj saborski klub. Rješenja – zakonski prijedlozi se rade u radnim skupinama ministarstava – jer većina tema danas su presložene da bi se rješavale u Saboru, za to je potrebna hrpa stručnjaka (Sabor je tu primarno radi politički osjetljivih tema). Naravno, stvar je ministra, konkretnog ministra konkretnog resora da u te radne skupine uzme prave stručnjake, a ne ulizice koji će raditi politički podobne, a stručno blijede akte – no to je opet stvar biti u izvršnog vlasti i imati svog ministra!

Dvije velike stranke bi da žele veliku koaliciju istu potpisale same – mogle bi oformiti Vladu i bez koalicijskih partnera, a s koalicijskim partnerima i mijenjati Ustav. I nazvati to „reformskom Vladom“ ukoliko im se ćefne. Ako Most misli da to može sprovesti na način da bude „medijator“, „katalizator“ ili nešto slično – loše misli. Da li je to bila stvar taktike ili političke naivnosti Mosta? Teško je za sada reći.
Dodatno, danas čujemo od glasnogovornika Mosta Nikole Grmoje: „kad bi na čelu SDP-a i HDZ-a bili Tonino Picula i Davor Stier, do sada obavili desetak zajedničkih sastanaka o budućnosti Hrvatske“. Takve izjave su neozbiljne. Tko je Most da određuje tko će voditi druge stranke?

Kada smo već kod takvih želja, evo i da se vaš autor uključi: ja bih radije sada bio na Brijunima i brao mandarine na Vangi u društvu Dite Von Teese. To je takva ozbiljnost izjave, ni manje ni više.

Teret lokalne samouprave

Oba koalicijska partnera – i HDZ i SDP tražiti će da čelnici Mosta uđu u izvršnu vlast. I vjerojatno zauzmu upravo ona ministarstva gdje žele najviše reformi. Dakle, da preuzmu odgovornosti. Jer, jedno je pričati primjerice „uvedimo vinjete na autocestama“, a drugo potpisati otkaze ljudima koji rade u sustavu naplate – većinom hrvatskim braniteljima. U ovom slučaju je naravno jasno da će do promjene sustava naplate ionako doći, jer tehnologija ide naprijed, ali zato se problem viška radnika treba rješavati godinama i uopće nije jednostavan. Puno je složenije kada uđete neposredno u ljudske sudbine, što radi izvršna vlast, nego načelno pričati o reformama u Saboru.

A kod ulaska u izvršnu vlast – čelnici Mosta imaju jedan problem. U pitanju je kako smo i naglašavali Most nezavisnih lista, pretežito uspješnih čelnika manjih lokalnih samouprava po Hrvatskoj. Što se događa kada ti ljudi postanu ministri, zamjenici ministara ili direktori velikih državnih firmi koje treba reformirati? Pa moraju kao prvo dati ostavku na mjesto u lokalnoj samoupravi – dakle moraju napustiti upravo to i takvo mjesto koje ih je izdiglo i učinilo onime što jesu!

Manje je od dvije godine do lokalnih izbora, pa bih ih mogli zamijeniti sadašnji zamjenici (grado)načelnika (sjećate se, izmjena Zakona iz 2011. napravljena radi župana i kratko ministra Komadine) – no što kada krenu lokalni izbori? Čelnici Mosta, da bi ostali u lokalnoj jedinici – morali bi napustiti ministarska mjesta u niti pola mandata Vlade, ili prepustiti svoje lokalne jedinice, iz kojih su upravo potekli u Most drugima! A to ne žele. Što onda nakon mandata Vlade? Pokušati ostati u visokoj politici, jer na lokalnoj razini je netko drugi? Čekati još koju godinu nove lokalne izbore?

Možete reći – pa iste probleme imaju i članovi stranaka. Ne baš! Političke stranke su velike organizacije, kada ode jedan na drugu dužnost, organizacija nastavlja raditi. Ovo su neovisne liste, dakle grupa pojedinaca koju vodi jedan pojedinac, a kojega bi upravo centralna vlast „usisala“ iz lokalne sredine. Upravo bi „usisala“ kohezivni element te liste. Dodatno, mogao bih se kladiti, kod narednih lokalnih izbora i HDZ i SDP bi posvetili posebnu pažnju upravo tim gradovima i općinama odakle dolaze zastupnici, pa i eventualni ministri Mosta – dakle maksimalno angažiranje lokalnih članova, uz veliku pomoć centrala, kako bi preuzeli natrag te općine gradove. Time bi uvelike oslabili Most i pokazali tko je „gazda“ u državi.

Znači – postavlja se legitimno pitanje: koliko su čelnici Mosta spremni za osobne promjene koje znače praktično napuštanje lokalne sredine i život u Zagrebu. Napuštanje upravo onoga što ih je politički stvorilo. I to za ministarske plaće, koje mogu biti čak i manje od zastupničkih. A uredno mogu biti i zastupnici i ostati na svojim mjestima (grado)načelnika i zamjenika.

Razgovori se nastavljaju

Ovog tjedna Most će nastaviti razgovore s obje koalicije, i jasno je – obje će im reći kako ideja velike koalicije ili neke „reformske Vlade“ otpada i kako predlažu Mostu da se pridruži HDZ-u, odnosno SDP-u, uz odgovarajuće pripreme i sporazume o suradnji. Pri tome HDZ je očigledno u težem položaju, jer treba cijeli Most, a neki članovi istog su već rekli da nikako neće podržati koaliciju s HDZ-om. SDP-u je nešto lakše – jer tehnički treba samo pola Mosta kako bi osigurao saborsku većinu. Naravno, to bi značilo da je u samom Mostu došlo do raskola, puno većeg od izbacivanja Prgometa.

U svakom slučaju – ako se želi oformiti Vlada, Most mora ići ili s lijevima ili s desnima. Da li će to biti na neki način nepoštivanje njihova predizbornog obećanja ili je njihovo predizborno obećanje ipak bilo uvjetno u smislu da će ići s onima koji prihvate reforme – to treba svaki glasač Mosta odgovoriti sam sebi.

Pregovori s jednima i drugima se nastavljaju – a uskoro će i predsjednica Republike početi zvati predstavnike koalicija i stranaka na konzultacije. To će svakako biti nakon 18. studenoga, Dana sjećanja na Vukovar.

Tehnički, predsjednica bi mogla pozvati samo šefove velikih koalicija (koji nose popise zastupnika koji ih podržavaju) i treće snage Mosta, ali sigurno predsjednica neće propustiti svojih pet minuta slave, pa će kao i njeni prethodnici pozvati predstavnike svih stranaka koje ulaze u Sabor. Naravno, nitko neće imati većinu dovoljnu za sastavljanje Vlade. Niti će tu većinu imati bez Mosta.

Dakle, dobio mandat Tomislav Karamarko ili Zoran Milanović – oni matematički ne mogu ostvariti potrebnu većinu bez predstavnika Mosta. Kako se mandatar može predložiti dva puta, moguće i da obojica dođu na red i nakon mjesec dana tužno izvijeste predsjednicu kako potrebne većine nemaju. Onda će predsjednica imenovati privremenu nestranačku vladu i raspisati nove izbore. Korist od toga imati će valjda samo 20-tak nestranačkih sveučilišnih profesora koji će si u CV moći upisati i kako su, barem na nekoliko tjedana, bili ministri. Ovaj scenarij, novih izbora, postaje sve više izgledan.

Rješenja nam trebaju i trebaju nam brzo

Vaš autor se ne slaže sa stavovima onih (uključivo i čelnika Mosta) koji govore kako pregovori o sastavljanu Vlade mogu dugo trajati. Navode se tako primjeri da u Njemačkoj traju obično 40-tak dana, pa čak i ekstremni primjeri puno dugih traganja.

Stvar je u tome što Hrvatska nema vremena kako bi se „tražila“. Bez saborske većine nema proračuna, radi se po nečemu što se zove privremeno financiranje, a u stvarnosti to znači da plaće idu, ali projekti ne idu. U zemlji u kojoj je (nažalost!) javni sektor glavni potrošač – vrijeme kada država ne može investirati, dok uredno prikuplja poreze – izgubljeno je. Nemojte pogrešno shvatiti: bilo bi dobro da država nije glavni poslodavac i glavni investitor u Hrvatskoj, ali privremeno financiranje ne ostavlja novce privredi, ne mijenja nadležnosti, ne smanjuje državnu ulogu – već samo blokira onaj dio državne potrošnje koji ne spada u potrošnju za plaće, energiju i spajalice. Narodski – možemo reći kako uhljebi primaju svoje plaće, uz izvrsno opravdanje da ne moraju ništa raditi.

Italija je dugo godina imala nove vlade svakih desetak mjeseci, i uz to postala peta industrijska sila svijeta, ali to je država u kojoj su javne službe obavljale svoj posao – a naše jedva rade i kada ih ministri guraju. Kada su službenici bez nadzora, jer znaju da im „tehnički ministri“ neće ništa – onda još dodatno ne rade. A to nije dobro, reforme nam trebaju i reforme nam trebaju brzo.

Novi izbori?

Ukratko – ako se Most s nekim ne dogovori (ili barem pola Mosta, ako je u pitanju SDP), slijede nam prvi puta u povijesti – ponovljeni izbori. Da li je to dobro? Nije, jer u Hrvatskoj to znači još nekoliko mjeseci potpunog zastoja reformi. Da li je i to bolje od neke široke koalicije od deset stranaka i još deset pojedinaca od kojih svatko ima svoj stav – ako želimo reforme, a želimo, onda vrlo moguće jest. No, novi izbori znači i da se karte ponovno dijele – nitko ne može znati što će se dogoditi nakon njih. Most može pasti na tri ili pet zastupnika. A čak i da dobije još više, recimo 25, opet mora – u koaliciju s HDZ-om ili SDP-om! Tako idu stvari. Ili će HDZ/SDP napokon oformiti Vladu bez Mosta.

I na kraju još nešto – iz Mosta stalno pričaju da se ne bore za fotelje. Ali stvar je upravo u tome – u foteljama. S time da su trenutno zasjeli u one najudobnije, saborske, gdje je plaća dobra, a odgovornost nikakva. Razgovori se u biti vode oko onih vrućih ministarskih fotelja, a koje u ovakvo doba krize i potrebe za reformama sigurno nisu ugodne. Bježe li na neki način Mostovci od takvih?

Velike priče o reformama i velike riječi – u Hrvatskoj često i prečesto znače skrivanje od reformi i skrivanje od odgovornosti.

Dakle, neka čelnici Mosta ili preuzmu odgovorna mjesta u izvršnoj vlasti (upravo oni, a ne neki stručnjaci iz pozadine) ili neka uredno kažu da su zadovoljni svojim saborskim foteljama. Pa ćemo na nove izbore, što je moguće prije.