Foto: Index, Kristina Stedul Fabac/PIXSELL

NO, obzirom kako smo odlučili, dugo je i trajala demokratska idila. Naime, u tzv. “postizbornom procesu političkog preslagivanja” što je samo umanjenica za otvoren natječaj raspodjele sinekura, državno važnih položaja, startnih pozicija za buduće karijere saborskih zastupnika, poslovnih suradnika, sponzora i uvijek gladne rodbine, prednjače omanje stranke poput Bandić 365 ili HNS-a koje potencijalno predstavljaju jezičac na vagi u sastavljanju buduće Vlade ili saborske stabilne većine. Ništa nije tako veliko i snažno poput “volje za moći”, štono bi rekao Machiavelli.

HSS-u konvertistvo je zapisano u kostima

Ipak, uvjerljivi pobjednik svih političkih prevrata uz bogatu povijest konvertitstva jest HSS kojeg predvodi Krešo Beljak koji je odlučio uz nametanje dvoglavog rješenja istovremene pozicije i opozicije - “podržati ćemo HDZ u sastavljanju Vlade u prvih 100 dana, a nakon toga ćemo biti žestoka opozicija”- ponuditi predsjedniku HDZ-a Andreju Plenkoviću pet osvojenih saborskih mandata. Riječ bi bila o moralno sumnjivom, ali legitimnom političkom potezu da spomenute mandate nije ostvario unutar izborne liste Narodne koalicije na temelju obijesnog napada darežljivosti predsjednika SDP-a u ostavci Zorana Milanovića.

Mogu zamisliti taj povijesni razgovor. Karamarko i HDZ su se strmopizdili niz stepenice, Milanović je isčekivao izbornu pobjedu da mu padne u krilo poput bogatog uroda dunja ranih i da skrati dokono vrijeme, palo mu je napamet stvoriti socijaldemokratsku verziju društva u duhu Tuđmanove doktrine nacionalnog zajedništva. Vježbao je neko vrijeme tu misao, zlu ne trebalo, napisao dodatno poglavlje hrvatskog izdanja “Umijeća ratovanja” Sun Tzua. Proširiti se s grada na selo, uzeti dodatni teritorij protivniku dok je slab. Vjerojatno je pitao svoju pratnju tko je sad predsjednik HSS-a i samouvjereno zapovijedio “okrenite mi broj”. HSS je od prapočetaka hrvatske samostalnosti sočan ideološki dodatak svakom nacionalističkom delancu.
I vjerujem da je Beljak barem pet puta od srca odgovorio na Milanovićeve halucinoze, “da premijeru.” Riječ u hrvatskoj politici ništa ne košta.

I pustimo sad na miru HSS kojem je zapisana u kostima ta nedolična praksa priklanjanja uz izborne pobjednike, ali što je doista bilo u glavi Zoranu Milanoviću kad je mislio to što je mislio? Zar mu nitko od savjetnika nije spomenuo da je HSS kao vječiti oportunist sudjelovao u svim hrvatskim Vladama kao neposredan akter ili pridruženi član, uvijek s ciljem političkog opstanka ili ostvarenja partikularnih interesa? Gdje mu je bila pamet, zar nije pomislio barem u jednom trenutku da je to nedoličan partner jedinom većinskom zastupniku socijaldemokratske ideje u Hrvatskoj i 700 tisuća vjernih birača?

I još se se usude na Iblerovom trgu cmizdriti kako je HSS “izdao ideale Narodne koalicije”? Svašta. Naravno, nitko nema pojma o kakvim je to novouspostavljenim idealima riječ.

Nisu oni učinili ništa suprotno svojoj naravi, HSS je samo neugodna nuspojava izdaje ciljeva socijaldemokracije i ideja ljevice od strane SDP-a. A zapravo se sve može svesti na činjenicu da se “bard europske socijaldemokracije” Zoran Milanović politički pogubio, opet nije došao na pravo mjesto u pravo vrijeme i zato je izgubio.

Rijetko viđena glupost SDP-a

Za neupućene, HSS od prvih parlamentarnih izbora djeluje kao stranka u raskolu, u početku s Zvonimirom Ivanom Čičkom i pobjednikom Dragom Stipcem koji se naknadno priklonio HDZ-u u participaciji vlasti. I tako u nedogled traje raubanje iste matrice.

Dakle, trenutni raskol u HSS -u između Marijane Petir i Kreše Beljaka nije izvanredna situacija nego prirodno stanje stvari. Malo se priklone HDZ-u, malo SDP-u i uvijek su na djelu dvije jednako nevjerodostojne unutarstranačke struje koje ruju jedni protiv drugih. Doživljavaju se kao neprocjenjivo važna politička snaga koja zastupa “hrvatsko selo i poljoprivredu”, a u suštini jedva da mogu samostalno preći izborni prag. Pa danas bi čuveni seljački tribun u Saboru Joža Pankretić imao više glasova od cijelog HSS-a.

No, da ih iz političkog pepela nije izdigao SDP, danas bi imali sramotu manje.

Ideja SDP-a da proširi svoju političku platformu priključivanjem HSS-a, na žalost, rezultat je dugogodišnje apstinencije stranke od svojih temeljnih ciljeva - skrbi za socijalna i ljudska prava građana, sekularnost države, ravnopravnost manjina, podržavanje progresivnih ideja i borbu za bogato društvo koje će biti socijalno darežljivo prema ugroženim skupinama. U gospodarskom smislu, stvaranje tržišno orijentirane i održive ekonomije uz nužnu kontrolu države kako se ne bi ugrozili nacionalni interesi. Očuvanje socijalnog društva uz rast ekonomije. Prihvatljive ideje, zar ne?

Socijalizam kakvog pamte naši stari više ne postoji, iako mnogi žale za razdobljem kad je život bio skromno ugodan, a budućnost predvidljiva i s čvrstim garancijama. Evolucija socijalizma u dominatnom globalnom kapitalizmu, ponudila je mnoga alternativna rješenja poput tzv “socijalnog kapitalizma”, kapitalizma s ljudskim licem kojeg gaje ekonomski stabilne skandinavske zemlje, ali i sto kilometara udaljena Austrija.

Ipak, moderni kapitalizam u Hrvatskoj je u grubim povojima, ostvaruje profit samo uz dodatna ograničenja radničkih i socijalnih prava. Povećajmo dužinu obaveznog radnog staža, smanjimo zdravstvena prava, kupimo ili ucijenimo sindikate, smanjimo cijenu rada, ukinimo regrese i stimulacije, iscijedimo ih do kraja. Svi poslodavci to rade, uz manja ili veća odstupanja. I kraj svih tih izazova modernog hrvatskog društva za socijaldemokratske snage, SDP i Zoran Milanović šuruju s izravnim političkim protivnicima, zagovarateljima uniformiranog društva i kako se pokazalo, nepouzdanim partnerima?

Rijetko je to bila viđena glupost SDP-a.

S njima mali čovjek nikad neće preko crte

HSS je politička stranka desnog centra koja vjeruje u milostivog Boga i i arhaičnu verziju narodnog zajedništva. SDP je stranka čije članstvo ne vjeruje u Boga na način koji vjeruje HSS i brani stečevine modernog, socijaldemokratskog društva. Što ih povezuje? Ništa, osim volje za vlašću.

Puste realpolitičke teorije hrvatske ljevice okupljene oko SDP-a u cijelosti su izgubile perspektivu “malog čovjeka” te zapale u promijenjeno stanje svijesti u kojem je jedini cilj opstanak na vlasti. Da, reći će da to rade u ime dobrobit svih, ali vjerujte mi, ne rade.

U trenutku kad je 330 tisuća blokiranih, 250 tisuća nezaposlenih i 1/3 stanovništva u siromaštvu, oni se bave nacionalističkom retorikom, kite se “djedom ustašom” i izazivaju “šaku jada” u Srbiji tražeći prirodne saveznike u desnom političkom spektru gdje ih imaju na prste jedne ruke dok im izvorno biračko tijelo stenje pod poreznim opterećenjima, ovršnim zakonom, Hasanbegovićevom čizmom, lošom zdravstvenom skrbi i nemilosrdnim izmjenama Zakona o radu?

Jedina desnica u Hrvatskoj zapravo je ljevica

Kako trenutno stoje stvari jedina desnica u Hrvatskoj zapravo je ljevica.

Na žalost, ništa bolje nije stanje niti u ostatku hrvatske političke scene koje mijenja svoja programska stajališta i zastupničke statuse temeljem svakodnevnih potreba. Sjetimo se samo prebjega iz Mosta, saborske zastupnice Gordane Rusak koja je u želji za ostvarenjem materijalnih i političkih benefita pod egidom “promocije znanosti” i “slobodnog političkog uvjerenja” promijenila tri stranke u mjesec dana i na koncu, presudila kurikularnoj reformi kao izvorni hrvatski liberal.

Može vam se kori mozga prišuljati čuveni “hrvatski obavještajac” i predstavnik srpske nacionalne manjine Mirko Rašković koji je tjedan dana poslije izbora pristupio mračnoj Domoljubnoj koaliciji pod montypythonovskim okolnostima. Primjera koliko želite, svi lete pod pobjedničku svijeću, razlog je uvijek praktične i materijalne prirode.

Praksa političkih prebjega, duboko amoralna u svojoj srži jer izdaje izvornu volju birača, zakonski je dopustiva i nekažnjiva, iako demokratska praksa nalaže da saborski mandat ostaje stranci unutar koje je ostvaren, a ne dojučerašnjim anonimcima kao osnova za saborsku mirovinu. No, kao i štošta drugo nespojivo s demokracijom i dobrim političkim običajima u Hrvatskoj često potpada pod pravilo “što nije izrijekom zabranjeno je dozvoljeno”.

Izdali su vrijednosti i ideale

I nema naznaka da će se u skoro vrijeme išta promijeniti u političkom sustavu, kao i u SDP-u jer se nude isluženi ljudi i izlizane ideje. Taj posvemašnji politički oportunizam i nedostatak reformskih vizija rezultirao je nevoljom birača i nepovjerenjem u politiku čemu svjedoči i niska izlaznost na izbore. Ne vjerujemo vam, fuck off.

Jer, problem hrvatske politike jest u pomanjkanju vjerodostojnosti. Umjesto da promišljeno pokupe sve vrijedne kadrove i ideje u plitkom bazenu sposobnih i originalnih ljudi, stranke kontinuirano unutar svojih redova biraju između ničega i nikoga, po tisućiti put s orući istu zemlju. Jalovi perpetuum mobile.

No, najgore od svega, izdali su vrijednosti i ideale zbog kojih ih je biračko tijelo podržalo kao legitimne zastupnike svojih interesa. Blamaža SDP-a s prebjegom najjače predizborne akvizicije u krilo pobjedničkog HDZ-a, šamarčina je kakva se rijetko viđa na ovim političkim prostorima sviklo na prevrate, izdaje i opačine svih vrsta. Spomenuti slučaj je samo dokaz da SDP mora promijeniti svoj prefiks u imenu ili sadržaj svog političkog programa, a Hrvatska pod hitno Izborni zakon.

U suprotnom, mali čovjek s njima nikad neće preko crte.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala