KONFERENCIJA o klimatskim promjenama COP27, koja je završila proteklog vikenda, očekivano je razočaranje jer nije nastavila u smjeru napuštanja fosilnih goriva, a ozbiljnog napretka nema dok se fokus ne premjesti s tržišta na pravednu raspodjelu. To je jedan od osnovnih naglasaka iz razgovora Hine s Tomislavom Medakom, istraživačem s Multimedijalnog instituta u Zagrebu, koji je doktorirao na temi o tehnopolitici i planetarnoj ekološkoj krizi na Sveučilištu u Coventryju u Engleskoj.

Medak je ovih dana održao predavanje na Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, koje je, zajedno s Konferencijom COP27, bilo povod za razgovor o stanju klimatske krize i ekološke tranzicije u svijetu.

Ograničenje globalnog zagrijavanja na 1.5°C više nije realno

Konferencija stranaka potpisnica UN-ovog Okvirnog sporazuma o klimatskim promjenama završila je očekivano neuspjehom. Nakon što su se zemlje potpisnice u Glasgowu prošle godine obavezale na kakvo-takvo postupno napuštanje ugljena, u Šarm el-Šeiku nije se dogodio daljnji konkretan iskorak u napuštanju fosilnih goriva, precizira Medak.

Dodaje da je to bilo nužno u godini energetske krize, kada se niz zemalja vratio pojačanom korištenju ugljena. Medak smatra da je i "Hrvatska mogla značajno uštedjeti u trenutnoj energetskoj krizi da nije prespavala tranziciju na energiju sunca proteklih 20 godina".

Podsjeća da su izvješća uoči konferencije jasno isticala da cilj ograničavanja globalnog zagrijavanja od 1.5°C iznad predindustrijskog prosjeka više realno nije ostvariv.

Ostalo nam je devet godina ugljičnog budžeta kako bismo imali barem polovične izglede da se globalno zagrijavanje ograniči na 1.5°C. Ta granica će se izvjesno probiti, no nužno je spriječiti svako daljnje zagrijavanje, kaže Medak.

"Potrebne su široke sistemske promjene da bismo drastično smanjili emisije stakleničkih plinova. U suprotnom, do 2070. trećina čovječanstva morat će migrirati zbog nepodnošljivih klimatskih uvjeta."

Medak relativni uspjeh sastanka u Šarm el-Šeiku ipak vidi u pokretanju fonda za štete i gubitke i podsjeća na velike štete od ovoljetnih poplava koje su u Pakistanu pogodile 33 milijuna ljudi i uništile 300.000 domova te u Nigeriji, Nigeru i Čadu izmjestile 1.5 milijuna ljudi i uništile 500.000 hektara obradive zemlje.

Prema znanstvenicima, ovakve poplave postale su osamdeset puta izglednije zbog klimatskih promjena.

Usluge ekosistema dva do tri puta veće od globalne ekonomije

Na pitanje što ključno određuje odnos prema okolišu u društvima iz kojih dolaze dominantni pregovarači na klimatskim konferencijama, Medak kaže da je to globalna kapitalistička ekonomija.

Jedna od važnih karakteristika kapitalizma je prostorno razdvajanje mjesta proizvodnje i mjesta potrošnje, što uzrokuje iscrpljenje prirodnih resursa na jednoj lokaciji, a stvara teško oporabiv otpad i zagađenje na drugoj lokaciji, kaže.

Pri tome, doprinosi ekosistema i štete koje im nanosi industrijski kapitalizam nisu nigdje uključeni u troškove proizvodnje, ističe Medak i upućuje na podatke istraživačkog tima ekološkog ekonomista Roberta Constanze.

Oni su 1997. izračunali da su planetarne usluge ekosistema, poput stabilnosti klime, oprašivanja, kolanja hranjivih tvari i vode te proizvodnje hrane, tada vrijedile između 16 i 54 bilijuna USD, dok je tadašnji globalni BDP iznosio 18 bilijuna USD.

Prema novijim izračunima, npr. World Wildlife Funda, vrijednost tih usluga ekosistema iznosi između 125 i 140 bilijuna USD, a vrijednost globalne ekonomije oko 85 bilijuna USD.

Istodobno, prema Svjetskoj organizaciji rada, vrijednost neplaćenog rada društvene reprodukcije - kućanskih poslova i skrbi koji su uglavnom na grbači žena - je daljnjih 10-40 posto globalne ekonomije. Kada bi ekonomski sustav integrirao tako izračunate troškove, on bi postao neprepoznatljivo drugačiji sustav, usmjeren na održanje ekosistema i društvenu skrb, kaže Medak.

Zamjena tehnologija nije dovoljno brza

Ističe da postojeći ekonomski sustav prešutno pretpostavlja da će oceani i kopneni biomi nastaviti iz godine u godinu apsorbirati više od 50 posto emisija stakleničkih plinova. No, kaže, jednom će doći do zasićenja tih ugljičnih ponora i staklenički plinovi će se još brže koncentrirati u atmosferi, ubrzavajući porast temperature.

Većina čovječanstva danas živi u rasponu prosječne temperature od 11 do 15°C, a bez značajnog smanjivanja emisija do 2070. prosječna osoba će živjeti u temperaturama većim za 7.5°C od predindustrijskog razdoblja.

Od početka industrijske primjene fosilnih goriva oko 1800. do 2020. primarna potrošnja energije porasla je s 5650 na 175.000 TWh, eksploatacija materijalnih resursa s oko pet na oko 100 milijardi tona, a atmosferska koncentracija stakleničkih plinova s 280 na 414 čestica/milijun.

Sve je to usko povezano s rastom ekonomske aktivnosti. Međutim, nema beskonačnog rasta na planetu na kojem je ekosistemima za regeneriranje potrebno mnogo više vremena nego što to sve brža i sve intenzivnija potrošnja materijalnih resursa i energije dopuštaju, kaže Medak.

Industrijsko-kapitalistički društveni metabolizam koji je građen protekla dva stoljeća treba restrukturirati u nekoliko kratkih desetljeća. Obećanja vlada još od Sporazuma u Kyotu sredinom 1990-ih zasnivaju se primarno na zamjeni tehnologija uz pomoć tržišta. Međutim, ta zamjena tehnologija nije dovoljno brza i globalne emisije nastavljaju rasti, iako nešto sporije.

Obnovljivi izvori energije jedva da prate rast potrebe za energijom. Stoga, namjesto da imamo zamjenu fosilnih goriva obnovljivom energijom, imamo dodavanje čiste energije na prljavu energiju, kaže Medak.

Nastavlja: "Da bismo dosegli ciljeve ugljične neutralnosti, potreban je godišnji pad emisija kakav smo doživjeli na početku pandemije covida-19. Zamjena tehnologija to ne može ostvariti i stoga se moramo suočiti s onime što traže znanstvenici, a to su "brze i dubokosežne promjene bez presedana u svim aspektima društva".

Potrebno je transformirati ekonomiju i društvo, a to je donositeljima odluka teže no zamjena prljavih tehnologija, kaže Medak.

Zelena tranzicija i pravda

Po Medaku, zelenu tranziciju treba pomaknuti s isključivog fokusa na tehnologije i tržišta na pitanja transformacije ekonomije i pravedne preraspodjele. Taj pomak, međutim, ne može nastati pregovorima među državama, nego samo antagonističkim djelovanjem društvenih skupina pogođenih ekološkom krizom, znanstvene zajednice i civilnodruštvenih aktera.

Ekološka kriza je iz društvenog gledišta primarno pitanje distributivne pravde - tko gubi i tko dobiva u klimatskoj krizi i odgovorima na nju. Nejednakost u tome koliko tko emitira stakleničkih plinova usko je povezana s ekonomskom nejednakošću: 10 posto najvećih emitera proizvodi oko 45 posto, a najnižih 50 posto emitera proizvodi 13 posto globalnih emisija. Stoga treba transformirati ekonomske uvjete nejednakosti i velikih ekoloških otisaka, kaže.

Ekonomije nejednakosti zasnovane na fosilnim gorivima i sve većoj ekstrakciji prirodnih resursa treba zamijeniti ekonomijama koje su usmjerene prema pravednoj raspodjeli dobara, skrbi za sve i oporavku ekosistema, smatra Medak.

U toj transformaciji svrha i strukture ekonomije bitnije će nam biti tehnologije koje štede resurse, poput pasivne gradnje, ili potiču obnavljanje uzajamne povezanosti društava i ekosistema, poput agroekologije, od onih koje pretpostavljaju sve veću potrošnju materijalnih resursa i energije, čime često nepovratno narušavaju ekosustave o kojima društva u krajnjoj mjeri ovisi, zaključuje Medak.