U HRVATSKOJ postoje teme koje su "ne-ne". O njima se u politici ne priča. One se spomenu samo načelno, ali nitko se ne usuđuje krenuti u pravu raspravu jer bi mogao izgubiti glasove. Jedna od tih tema je ekonomska migracija. To nisu migranti koji traže bolji život u zemljama bogatog Zapada pa kroz našu zemlju manje-više uspješno prolaze. Govorimo o ljudima koji dolaze raditi u Hrvatsku.

U Hrvatskoj trenutno ima 80.000 do 100.000 stranih radnika. Preko ljeta ih je bilo više od 100.000. U prvih deset mjeseci ove godine izdana je 147.301 radna dozvola. Prema procjenama Hrvatske udruge poslodavaca, već sljedeće godine moglo bi biti izdano preko 200.000 radnih dozvola, a do 2030. godine Hrvatska bi mogla imati više od 400.000 stranih radnika, što znači četvrtinu radne snage u zemlji. Kad se uzme u obzir da javni sektor primarno zapošljava hrvatske državljane, većina radnika u turizmu, građevini i ugostiteljstvu po ovim će projekcijama biti stranci. Hrvatska se bitno mijenja.

Hrvatska treba strane radnike

Ekonomska migracija je tema kojom se politika uopće ne bavi. Hrvatska, činjenica je, treba strane radnike. Hrvati odlaze u bogatije države Europske unije. Bi li ih odlazilo manje da je razvojna politika u Hrvatskoj bila bolja i da smo pametnije iskoristili sve izgubljene godine – bi. No imamo ono što imamo. Izgubili smo previše godina, a ljudima se ne provodi život čekajući.

U pitanju je sustav spojenih posuda – hrvatski građani idu tamo gdje su bolje plaćeni, a ovdje dolaze oni koji su opet bolje plaćeni nego u svojoj zemlji. Kad dodate i nizak natalitet posvuda u razvijenom svijetu, realno je da nam za funkcioniranje trebaju strani radnici. Hrvatska bi bez njih ostala bez građevine, bez dobrog dijela ugostiteljstva i bez hrpe drugih poslova koje hrvatski državljani više ne žele obavljati jer imaju bolje mogućnosti.

Što želimo od stranih radnika?

Nekoliko stotina tisuća stranih radnika je puno. Oni su već promijenili sliku Hrvatske, a i dalje će je mijenjati. Migracije su, uostalom, prirodan proces. Hrvati valjda to najbolje znaju, jedna smo od nacija s najvećom dijasporom u svijetu. Pitanja na koja politika šuti su – što želimo od tih stranih radnika; kako ćemo ih integrirati; kako ćemo stvoriti uvjete da sutra Hrvatsku počnu smatrati svojom domovinom?

Postoje zemlje koje su uspješno integrirale milijune stranih radnika. Postoje i one u kojima su problemi s migrantima eskalirali pa su uz rast nesigurnosti populisti dobili iznimnu moć i utjecaj u politici.

Između zemalja koje su uspješno integrirale strane radnike i onih koje danas imaju ozbiljnih problema vidljiva je jedna razlika – uključivanje u zajednicu. Zemlje u kojima su migranti uključeni u zajednicu, gdje žive s većinskim narodom, dijele zgrade, trgovine i mjesta za izlazak – u pravilu su uspješno integrirale strane radnike. No u onima u kojima postoje geta i cijele četvrti za strance, gdje su domaći i stranci strogo odvojeni, dolazi do ozbiljnih problema.

Imamo neka dobra iskustva, ali vidimo i loše primjere

Hrvatska ima dugu tradiciju ekonomskih migranata, a imamo odličnih, uspješnih primjera kojima se možemo ponositi. Albance, koji već desetljećima dolaze živjeti i raditi u Hrvatskoj, malo tko uopće i smatra strancima. Ljudi su došli, riješili papire, rade, djeca im idu u hrvatske škole, vikendom odlaze na utakmice Hajduka ili Dinama. Već prva, a kamoli druga generacija potpuno je integrirana u hrvatsko društvo.

Danas imamo i izbjeglice iz Ukrajine. Mnogi su se već prilagodili, naučili jezik i ostat će ovdje, kako to uostalom biva nakon svakog rata. Za koju godinu će samo nešto drugačija prezimena, imena su nam ionako slična, podsjećati da im je Hrvatska nova domovina.

No s druge strane vidimo svašta – neki strani radnici, posebno oni iz Azije, žive u lošem kolektivnom smještaju kraj tvorničkih pogona. Što možemo očekivati od toga? Kad imate nekoliko stotina ljudi iz druge zemlje, koji govore drugi jezik i imaju druge običaje te ih držite odvojeno od domaćih stanovnika, što možete očekivati među njima? Koliko je potrebno da se pojavi neki lokalni šerif, neki ucjenjivač, da netko u takvom izoliranom modelu življenja postane nasilan?

Želimo li povremene radnike ili cijele obitelji?

Što ćemo kad broj stranih radnika dođe na 200.000? Što kad ih bude bilo 300.000? Želimo li sezonske radnike koji će odraditi nekoliko mjeseci i otići? Ili možda želimo dati priliku cijelim obiteljima pa ćemo preferirati dolazak radnika koji se žele preseliti u Hrvatsku sa svojom obitelji?

Hoćemo li olakšati školovanje djeci stranih radnika? Što je s tečajevima hrvatskog jezika? Malo je komično kad u kafiću ili restoranu pričamo engleski, posebno ako treba naručiti neko tradicijsko jelo (kavu i colu valjda dogovore Hrvat i Nepalac koji svaki pričaju svoj jezik), ali veći je problem ako poštari ne govore hrvatski jer takva služba ipak traži komunikaciju s domaćim ljudima koji ne znaju engleski.

Je li nam cilj imati ljude koji ne govore hrvatski? Ili ćemo im dati mogućnost besplatnog učenja jezika, osnova hrvatske povijesti i kulture? Želimo li ekonomsku migraciju koja će na Hrvatsku gledati kao na svoju novu domovinu, kao što su mnogi Hrvati kroz povijest otišli i integrirali se drugdje, ima nas od Čilea, preko Kalifornije, do Australije…

Ono što ne želimo su stotine tisuća stranaca kojima se bave samo agencije za zapošljavanje, koji su isključeni iz društva, žive odvojeno u tko zna kakvim stanovima i barakama, koji za slobodnog dana neće otići u lokalni kafić ili restoran. Nijedna država koja je getoizirala strance, koja ih je sebično koristila samo kao jeftinu radnu snagu, nije dobro prošla. Ako si nekoga pozvao u svoju zemlju, a radna dozvola je poziv za dolazak, prvo i osnovno je da mu moraš omogućiti da se osjeća kao čovjek.

Strani radnici su tema koja ne donosi brze glasove

Ovo su teme koje hrvatska politika ne voli. One ne donose brze glasove, štoviše, tjeraju na razmišljanje o vrlo složenim stvarima. Dodatno, podsjećaju da nam politika nije baš uspješna jer se velik broj hrvatskih državljana odselio. Neki će, istina, pokušati pokupiti koji glas vikanjem da ne trebamo strane radnike, ali realno bez njih ne možemo više funkcionirati. Dodajmo tome da je skupljanje glasova na temi "ne trebamo strane radnike" običan, jeftin populizam – tehnički bez njih ne možemo.

Hrvatska se već mijenja, a mijenjat će se još i više. Ne želimo doći u situaciju u kojoj su neke zapadne države koje imaju četvrti sa strancima, ljudima koji nisu integrirani u zajednicu, gdje su sve češći kriminal i nasilje. Ne bi bilo dobro da se tema stranih radnika nametne tek kad nastanu problemi, a problemi će nastati ako se ovo važno područje ne bude uređivalo na vrijeme.

U uvjetima u kojima će stranci za svega nekoliko godina biti možda i četvrtina radne snage u Hrvatskoj trebamo jasnu i pametnu imigracijsku politiku. To se ne smije prepustiti samo agencijama za dovlačenje stranih radnika, nisu to roboti, nego ljudi sa svojim ljudskim potrebama.

Neće, naravno, svi doći s dobrim namjerama, ali tako je sa svima – i Hrvate u dijaspori uhvate u raznim kriminalnim aktivnostima. Važno je da oni koji dolaze pošteno raditi i zaraditi budu zaštićeni i kao radnici i kao ljudi, da im se pruži mogućnost da nauče jezik i običaje te se integriraju u zajednicu. Mi ćemo već naredne godine imati više stranih radnika nego što Split ima stanovnika!

A što se općeg stava o stranim radnicima tiče, davno je pišući o tome da u svakoj zemlji ima različitih naroda, Ante Starčević, naš prvi klasični liberal, zaključio: "Glavna je stvar da svi rade za narod i domovinu, a neka se zovu kako im drago…"

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala