SVI MI KOJI živimo i radimo u Hrvatskoj zapravo znamo što sve treba učiniti kako bismo imali taj mitski status razvijene zemlje, one u prvim redovima planeta, međutim jedno je znati, a drugo su djela i akcija. Kako stalno radim s ljudima, prodavačima, ali i onima koji rade razne prodajne strategije, uvijek se susrećem s jednim te istim izazovima, problemima i uvijek su odgovori slični, odnosno zna se što se treba napraviti, ali se to ne radi.

Najveći problemi koje mi kao zemlja imamo nisu više ono puko preživljavanje, već smo sada na prekretnici kada možemo sami odlučiti želimo li postati elitna država visokog dohotka, standarda i inovacija ili se želimo zakopati u neku sredinu ili čak onaj niži dio EU ljestvice.

Ta EU dala nam je priliku i pružila mogućnost, a projekte razvoja djelomično financiramo zajedničkim EU novcem. No, kao i obično kao glavni problem pokazuje se upravljanje, menadžment i općenito obrazovanje koje je nužno za tu najvišu razinu, no kako bismo utvrdili konačne razloge, treba krenuti od početka.

Obrazovanje kao temelj promjene

Danas djeca, počevši od osnovne škole, i dalje uče stvari koje im možda nisu nužne za stvaranje kompetencija u budućnosti, dok se predmeti poput financijske pismenosti ne stavljaju u kurikulum.

Zašto je to važno? Zamislimo da djeca u osnovnoj školi uče o pojmu novca, investiranja, kredita, leasinga, kamate, fondovima rizičnog kapitala koji mogu podupirati njihove ideje, zamislimo da se potiče pojedinac, ideja, da ga se gura da ostvaruje svoje ideje u Hrvatskoj. Ovo nužno ne znači novo opterećenje za djecu, već je to prilika za nova znanja.

Ta djeca prelaze u srednju školu gdje su već na pragu punoljetnosti kada mogu samostalno otvarati račune u bankama, kreditno se zaduživati i investirati. Zamislimo samo da odgojimo nekoliko generacija tako školovane djece koja neće trošiti izvan svojih mogućnosti, koja neće upražnjavati svoje slobodno vrijeme kupujući stvari koje gube vrijednost, već one koji će početi štedjeti i investirati, pa makar i 10 eura mjesečno u svoju budućnost i mirovinu.

Tko predlaže uvođenje financijske pismenosti kod djece?

Zamislimo da ta djeca razvijaju svoje poduzetničke ambicije uz pomoć sustava koji ih gura i koji im pomaže umjesto da svi sanjaju da rade bez rada i da se čeka neka pomoć centralne države. Zamislimo da mirovinski sustav umjesto da uzima iz proračuna ima relaksaciju i da kasnije te generacije odlaze u mirovinu kao građani sa solidnim pasivnim prihodima umjesto da se traži opcija njihovog dodatnog rada.

Sve ovo je moguće još danas krenuti implementirati ako se želi i ako se ima volje. Do sada nisam pročitao niti u jednom programu niti jedne političke opcije uvođenje financijske pismenosti kod djece, a ona je nužna, ona nam gori, jer ta djeca su naša budućnost i ona mogu dovesti do velikih promjena.

Promjena društvene paradigme

Hrvatski san kojeg opisujem kao "želim siguran posao, po mogućnosti u javnoj službi ili državnoj tvrtki, i da imam par apartmana na moru" opasan je i jedna je od glavnih kočnica našeg razvoja i zapravo jedan od najvećih uzroka i stagnacije i rasta cijena.

Znam da možda na prvu to sve zajedno nije povezano, no ako dublje uđemo u temu, shvaćamo kako taj san odgaja djecu koja gledaju da se novac može zarađivati bez velikog truda i rada i da je dovoljno prosječno nešto odrađivati i tražiti zapadni standard.

Ta paradigma podiže poreze i podiže potrošnju koja nije zasnovana na produktivnosti rada, nekoj novoj inovativnosti i izvozu nečega što ima veliku domaću dodanu vrijednost, već je to zapravo umjetno podizanje standarda koji onda potiče potrošnju koja onda potiče rast cijena.

Taj rizik zemlje koja je petinom BDP-a vezana za industriju koja ovisi o toliko čimbenika kao što je vrijeme, ekonomska situacija ili politička neizvjesnost, taj rizik je nešto što RH mora hitno krenuti smanjivati, ne turizam nego rizik.

Generacije uz obalu gledaju kako novac sam dolazi

No, kako ćemo to postići kada imamo mlade generacije uz obalu koje gledaju kako novac sam dolazi i kako se zapravo ne treba previše truditi jer eto u ta dva, tri mjeseca sve ide i sve se prodaje i brzo će rujan kada ćemo trošiti akumulaciju od sezone.

Taj rizik je ogroman i dodajem da uz taj opasan mindset novih generacija koje nitko financijski ne odgaja, te generacije tada troše taj novac bez da ga pametno investiraju i da ih netko poduči o tome da se ta akumulacija treba uložiti i napraviti diverzifikaciju tog rizika, odnosno da se ne ulaže samo u nekretnine već da se rasprši portfelj. To je važno zbog sigurnosti da ostale investicije ne trpe kad industrija pada.

Ovo sada naravno zvuči kao da svi imaju desetine ili stotine tisuća eura, ali za krenuti dovoljno je i malo, dovoljno je krenuti, a da bi se to učinilo, potrebno je znanje pa opet dolazimo do prvog dijela, a to je sustav i financijska pismenost.

Nitko na svijetu bez puno rada i inovacija ne može živjeti kao u Švicarskoj

Naš problem je, ugrubo rečeno, izvoz sirovine, ali uvoz gotovih proizvoda u kojima je tuđa pamet i rad, naš problem je osjećaj da se bez previše rada i inovacija može živjeti švicarski, a to nigdje na svijetu nije moguće. Mi nemamo naftu, nemamo takve vrste resursa koje svi traže pa se onda logično postavlja pitanje a što možemo?

Možemo ulagati u znanje i poticati djecu na inovacije, sustavno ih usmjeravati u poduzetništvo i obrazovati do te razine da RH krene izvoziti pamet i proizvode visoke dodane vrijednosti. Imamo i mi pozitivnih primjera, ali ih je premalo i uglavnom se kod nas traži lagani put bez puno krivina i krilatica "tko to može platiti", a to sigurno nije put k blagostanju.

Sve je na nama

Zašto kao društvo ne utječemo na međusobnu etiku, poštovanje i guranje najboljih među nama, već u svemu vidimo nešto iza kulisa i neke igre, a zapravo smo i sami takvi? Ne generaliziram nego potičem na razmišljanje.

Svi mi imamo moć da već danas krenemo utjecati na razvoj prenoseći svoja znanja djeci, podučavajući ih etici i moralu, podučavajući ih da smo svi zajedno ova zemlja i da papirić ili boca bačena u parku nije nečija tuđa briga nego naša, da sve što radimo ostavlja trag, a kako smo toliko mali i kako se zapravo gotovo svi međusobno poznajemo, tako smo i u međusobnoj ovisnosti.

Sve je na nama.