HRVATSKA je eldorado za gljive, prije svega zbog njezina zemljopisna položaja, čime se na sličan način može podičiti samo Italija i Francuska, izjavio je profesor zagrebačkoga Agronomskog fakulteta Romano Božac, autor prve hrvatske "Enciklopedije gljiva".

Prvi svezak enciklopedije predstavljen je protekli tjedan u Zagrebu, a po riječima njezina autora, "upravo zbog Bogom dane nam zemlje, raznolike klime i raznolikosti bilja, Hrvatska je izuzetno bogata raznim vrstama gljiva".

"Imamo sredozemnu, kontinentalnu i alpsku klimu (Velebit-Gorski Kotar), a svaki tip klimata svoje osobito zeleno raslinje", podsjeća Božac, napominjući kako upravo zbog raznolikosti bilja imamo i tisuće vrsta gljiva, jer mikorizne gljive ne rastu ako nema simbioze s biljkama. Saprofitske i parazitske gljive imaju također vrlo bogata staništa i to su razlozi što je Hrvatska zamišljena zemlja u pogledu gljiva, dodaje.

Gljive koje donosi Romano Božac u "Enciklopediji" rastu najvećim dijelom u cijeloj Europi, ima ih posvuda u Hrvatskoj, na njezinim najudaljenijim otocima - Palagruži, Dalmaciji, Lici, Istri, Slavoniji i t. d.

Da bi gljive rasle neophodni su, objašnjava, odgovarajući parametri - vlaga u zraku i tlu, temperatura, stanište, svijetlo i čisti zrak. Kada se to uskladi svaki je djelić Hrvatske raj za gljive, tvrdi najpoznatiji hrvatski stručnjak za gljive i nositelj kolegija gljivarstva na Agronomskom fakultetu.

"Enciklopedija gljiva" Romana Božca njegovo je životno djelo. Kako kaže, plod je nemjerljive ljubavi i neumornog traženja istine u svijetu tišine punih 35 godina.

U "Enciklopediji", u izdanju Školske knjige, Božac je svaku opisanu vrstu (1190) predstavio "imenom i prezimenom" s latinsko-grčkim nazivima, odnosno imenom roda i vrste, a na osnovi izvedenica i prijevodom dobiveno je hrvatsko nazivlje. Enciklopedija donosi i posve nove, još neopisane vrste te međunarodno priznate, kao primjerice hrvatski baršunovac - Xerocomus labirintiformis croaticus, koji je naziv osmislio autor, jer po obliku i građi plodišta ima oblik labirinta i raste u Hrvatskoj.

Božac upozorava, međutim, kako u nas unatoč idealnim uvjetima, nažalost komercijalna proizvodnja gljiva nije zadovoljavajuća. Godišnje se u Hrvatskoj po stanovniku jede jedan kilogram gljiva, osam i više puta manje negu u Njemačkoj, Italiji. Tržištu se nudi oko 2000 tona godišnje, najveći je proizvođač Ivan Fridrih (1000 tona), a sve ostalo uvozimo, tvrdi Božac.

Drži tragedijom za hrvatsko gospodarstvo što taj proizvođač zasniva proizvodnju gotovo sto posto na uvoznom supstratu, koji se sastoji od slame, peradarskog gnoja, mljevenog vapnenca, brašna soje, vode i micelija.

"Država bi morala pomoći povoljnim kreditima i nepovratnim sredstvima za izgradnju moderne kompostare. Time bi se uzorale ogromne zapuštene površine, napunile prazne staje, mesna industrija ne bi uvozila meso loše kakvoće i zaposlili bi se ljudi. Navedeni lanac koriste sve napredne i bogate zemlje", podsjeća.

Prvu hrvatsku knjigu o gljivama - "Gljive naših krajeva", objavio je 1931. u Zagrebu u vlastitoj nakladi Kamilo Blagaić.

U svijetu ima puno literature o gljivama, ali samo sedmosveščano djelo B. Cettoa "I fungi dal vero" i petosveščano djelo Breintenbach - Kraenzlin "Fungi of Switzerland" sveobuhvatniji su i veći od prve hrvatske "Enciklopedije gljiva", koje je drugi svezak autor najavio za ovogodišnji "Interliber". Božac je dosad objavio 15 knjiga o gljivama.

Znanstveni pristup gljivama počeo je polovicom 18. stoljeća, kada su nastala prva ozbiljna djela. Gljivama se bavio i rimski pisac Plinije Stariji (23.-79.) u djelu Historia naturalis, a prvi zapisi o učinkovitosti gljiva u liječenju nalaze se pak u spisima stare indijske i kineske kulture.