HRVATSKA će imati najmanje plaće u eurozoni ako je suditi po iznosima iz 2020. i 2021. Prosječna plaća u Hrvatskoj je 2021. iznosila 947 eura, najmanje među svim državama koje koriste euro kao nacionalnu valutu.

To je malo manja prosječna neto plaća nego što je u sličnom razdoblju zabilježena u Latviji, Litvi, Grčkoj i Slovačkoj, u kojima je iznosila između 1000 i 1100 eura. U Italiji je tijekom 2021. prosječna neto plaća bila dvostruko veća nego u Hrvatskoj, a u Njemačkoj, Austriji i Irskoj skoro tri puta veća.

Usporedba prosječnih neto plaća među različitim državama je komplicirana, čak i kada koriste istu valutu. Razlog je taj što svaka zemlja ima različit porezni sustav, s različitim porezima na plaće, doprinosima, olakšicama i odbicima.

Većina država ima određenu razinu plaće koja se ne oporezuje, osobni dobitak, a taj iznos raste s određenim brojem uzdržavanih članova. Ista plaća se različito oporezuje s obzirom na broj djece koji je prijavljen kao olakšica na plaću, a neke zemlje dopuštaju i poreznu olakšicu na nezaposlenog bračnog partnera.

Dodatno, postoje i drugi razlozi zbog kojih se neka osoba može prijaviti kao dodatna olakšica na nečiju plaću, kao što je teški invaliditet. To je tek početak problema usporedbe neto plaća.

Socijalni doprinosi se također razlikuju, a radno vrijeme je drugačije zakonski regulirano među državama. U nekima radnici imaju više neradnih dana, veća prava na godišnji odmor ili jednostavno sami biraju raditi manje sati godišnje.

Prosječna neto plaća obitelji s dvoje djece, supružnici na prosječnoj plaći

Zbog toga međunarodne statističke agencije, kao što je Eurostat EU, izbjegavaju koristiti prosječnu neto plaću u nekoj zemlji kao pokazatelj. Umjesto toga se neto plaće daju po tipu kućanstva, primjerice s obzirom na to radi li se o kućanstvu s jednom osobom bez djece, dvije osobe bez djece, dvije osobe s dvoje djece itd.

Kombiniraju se grupe i prema iznosu plaće; samac koji ima neto plaću 2/3 državnog prosjeka, bračni par u kojem radi samo jedna osoba za prosječnu neto plaću, bračni par u kojem jedna osoba radi za prosječnu plaću, a druga za manju od prosjeka itd.

Jako je puno kombinacija jer sami nacionalni prosjek plaće ne govori dovoljno standardu, i to ne samo zbog različitog poreznog tretmana s obzirom na broj djece, uzdržavanih osoba i lokalnih poreza (u Hrvatskoj prireza). Samac s prosječnom plaćom ima bolji standard od radnika u obitelji sa supružnikom i dvoje djece.

Ali ako se gleda i taj način, u Hrvatskoj će biti najmanje plaće u eurozoni. S 22.380 eura godišnje, koliko je 2021. radom zarađivala prosječna obitelj s dvoje djece i oba supružnika zaposlena za prosječnu plaću, Hrvatska je na dnu država eurozone.

U Slovačkoj je isti tip obitelji 2021. prosječno zarađivao gotovo tisuću eura više godišnje (23.334 eura), u Latviji 1808 eura više (24.188 eura), a Litvi 2896 eura više (25.276 eura). To su tri države eurozone s najmanjim plaćama poslije Hrvatske.

U susjednoj Sloveniji je prosječna plaća istog sastava obitelji imala za 8987 eura veća primanja kroz 2021. U Italiji su takve obitelji imale više nego dvostruko veća primanja (48.448 eura), a u Njemačkoj, Austriji i Irskoj više nego trostruko veća.

Jedine članice EU koje su imale manju plaću s obzirom na navedeni tip obitelji su Mađarska, Rumunjska i Bugarska. Ali one nisu u eurozoni.

Neke države koriste medijalnu umjesto prosječne plaće, to je ispravnije

Neke države su izostavljene iz analize jer je bilo teško pronaći relevantan podatak (državna statistička agencija) o općoj nacionalnoj prosječnoj neto plaći. Hrvatski Državni zavod za statistiku (DZS) ga redovito izdaje, kao i državna statistička agencija Slovenije, ali u većini država se on ne vodi, bar ne javno.

Standardno je da se prikupljaju podaci o bruto iznosu prosječne plaće, tj. plaći prije poreza i socijalnih davanja. Ali kako se porezni sustavi razlikuju među državama, države (čak i regije) imaju različite porezne stope i olakšice, onda se podaci o neto plaći daju u obliku razdiobe na veličinu i oblik kućanstava, kao što to objavljuje Eurostat, statistička agencija cijele EU.

Podaci o nacionalnom neto prosjeku tako mogu javnosti dati krivu sliku razine plaća, baš kao i sama prosječna plaća (aritmetička sredina). Neke države umjesto prosječne plaće objavljuju medijalnu plaću, tj. točno onu koja sve plaće u državi dijeli na dva jednaka dijela. To je možda čak prihvatljivije prosječnom građaninu jer većina radnika ustvari ima manje plaće od prosječne.

Za primjer, u prosincu 2021. je prosječna neto plaća u Hrvatskoj iznosila 7280 kuna, ali je ustvari više od 60% radnika imalo manju plaću. Medijan je bio 6131 kunu, što znači da je pola radnika imalo plaću manju od toga iznosa, a pola veću.

Radnik u Hrvatskoj sve jeftiniji u usporedbi s ostalim državama EU

Problematika plaća se može gledati i po pitanju troška poslodavca po satu rada. U Hrvatskoj je iznosio 11.2 eura, neznatno više nego u Latviji (11.1 eur) i manje nego u Litvi (11.3 eur). Mađarska, Rumunjska i Bugarska su imale manji trošak sata rada, ali nisu u eurozoni.

Trošak sata rada je bio više od tri puta veći u Irskoj (33.5 eur), Finskoj (33.5 eur), Njemačkoj (37.2 eur), Austriji (37.5 eur), Nizozemskoj (38.3 eur), Belgiji (41.6 eur) i Luksemburgu (43 eur). Radi se o trošku plaća, poreza na rad i doprinosa, minus iznos primljenih subvencija od države.

Period gospodarskog propadanja Hrvatske nakon krize 2008. se može dobro pratiti upravo na trošku sata rada. 2008. je za Hrvatsku iznosio 9.2 eura, što je bilo više nego u osam drugih članica EU. Do 2016. je rast bio zanemariv, na 9.5 eura. Kroz to razdoblje su Estonija, Češka (bila je na istoj razini) i Slovačka prešle Hrvatsku po pitanju troška jednog sata rada.

Tek nakon 2016. u Hrvatskoj raste trošak rada. Do 2021. iznos se popeo na 11.2 eura po satu. Ali u Poljskoj i Litvi je rastao još brže pa su i te dvije zemlje pretekle Hrvatsku. Još su samo Mađarska, Latvija, Rumunjska i Bugarska jeftinije od Hrvatske po pitanju troška sata rada.

Euro neće spasiti Hrvatsku, njeni problemi su samonametnuti

Osim na porezno opterećenje, trošak sata rada se primarno odnosi na plaće. Kada gospodarstvo nazaduje, kao Hrvatska od 2008. do 2015, plaće i trošak rada realno stagniraju. Čak tri zemlje su u tom razdoblju pretekle Hrvatsku.

Hrvatska je ušla u eurozonu kao članica u kojoj će radnici imati najmanje plaće. To nema veze sa samim eurom, nego se radi o rezultatu dugogodišnjeg trenda relativnog nazadovanja Hrvatske u odnosu na slične države.

Uvođenje eura je samo olakšalo usporedbe ili bar stavilo fokus na razlike između nje i ostatka eurozone. Te razlike nisu rezultat ni eura ni kune, nego sustavno loše vođenih ekonomskih politika kroz cijelo prošlo desetljeće. Osoba najodgovornija za takve politike, koje su unazadile Hrvatsku, birana je za predsjednika države. Ali to je druga tema.

Euro je koristan za Hrvatsku makroekonomski, ali je ne može spasiti od nje same. Sudbina je u rukama njenih građana, politika koje biraju i ekonomsko-političkih pozicija koje zagovaraju. Euro to nije promijenio, samo otvorio oči onima koji nisu bili dovoljno vješti sagledati realno stanje u odnosu na ostatak Europe - jer im je različita valuta mutila vid.