IZVJEŠTAJNO tematska konvencija političke stranke u godini kada nema izbora prilično je predvidljiv događaj. Ipak, jedan detalj na onoj subotnjoj SDP-ovoj, mogao bi odrediti političku budućnost Hrvatske za narednih desetak godina. Taj detalj je upadljivo pozicioniranje Tomislava Tomaševića uz predsjednika SDP-a, Sinišu Hajdaša Dončića.

Da budemo konkretni - ako SDP i Možemo za naredne parlamentarne izbore poslože zajedničke liste, imaju vrlo realnu šansu dobiti vlast. U tom slučaju, vraća se politička ekipa koja je vladala Hrvatskom 2012.-2016., dakle Milanovićeva vlada, uz novog predsjednika i staru ekipu ojačanu kadrovima Možemo i ponekim manjim partnerom.

Stvar je prilično matematički jasna. Ankete već dulje vremena govore o relativnoj stabilnosti političkih stranaka. Uzmimo onu zadnju, Crobarometra.

Prvi je HDZ s nešto ispod 29%, standardni rejting HDZ-a. Oni mogu pasti do 25%, ispod toga jednostavno ne padaju makar stavili Vučića na listu. Vrh popularnosti im može donijeti nešto preko 30%, ako jako dobro slažu liste i uključe manje partnere, mogu doseći 35%. To je njihov zenit.

SDP s druge strane ima nešto preko 21%. Teško će pasti ispod 18-19%, jer SDP ima stabilno biračko jezgro i nije izložen na vlasti. Uz dobru kampanju mogu doći do 25%. Tu je i Možemo. Oni sami imaju nešto preko 10%, no imaju i stranačku mašineriju kojom mogu podići popularnost par postotaka. Kako su ideološki vrlo jasni, njihov maksimum je oko 12% birača, možda postotak-dva više.

HDZ je uništio vlastite partnere

Što se dogodilo prošli put? SDP i Možemo su išli s dvije liste i onda je HDZ išao u prilog D'Hondtov sustav brojanja glasova koji kažnjava fragmentaciju. Na zadnjim izborima oporba se nije udružila pa je HDZ dobio po treći put. Uz par žetončića, ali dobio je.

Za izbore 2028. (ako Plenković sve ne iznenadi i odluči se za raniji termin) ne treba zaboraviti da su i manjinci u igri. Oni idu uz relativnu većinu. Dovoljno je da lijevi imaju 1-2 glasa više od HDZ-ove koalicije i manjinci se tada, po ustaljenoj logici, priključuju relativnom pobjedniku. Osam vrijednih glasova.

Gdje je problem s HDZ-om? Kao prvo, već je na vlasti tri mandata. Treći mandat možete u demokraciji ostvariti tek ako je politički suparnik jako nesposoban, a četvrti gotovo nikako. Još veći problem HDZ-a je što su doslovno politički ubili svakog potencijalnog partnera.

HDZ se prema koalicijskim partnerima ponaša kao crna rupa. Pojede vas, proguta i od vas ostane nešto prašine koja se vidi teleskopom.

HDZ jednostavno mora imati desnog partnera jer im je izborni zenit nešto preko 30%. Pitanje je naravno, gdje ga uopće naći.

Domovinski pokret je praktično nestao. Ovo što je ostalo se drži rukama i nogama za vlast i stolicu u Saboru, jer im je sasvim jasno da je neće ponovno vidjeti. Most? Grupa simpatičnih populista-desničara koji bi se međusobno posvađali i oko odabira vina uz večeru. Njih ne veže ništa osim ideje da su desno i da nisu HDZ.

Neka nova nacionalna desnica? Nema je. Ono što se danas pod tim imenom nudi je terapijska grupa s pristupom Internetu. Na sva pitanja odgovori su isti: oni su veći Hrvati od ostalih, suvereniji od suverenosti, s većom zastavom od svih drugih i "Za dom spremni", ma što to značilo i bez ikakve ideje kome to točno treba.

HDZ pokušava skrenuti udesno - čime gubi dio glasova

Kad ih predizborne ankete ne vide, to je zavjera agencija za anketiranje. Kad ih birači na izborni dan ne prepoznaju, slušamo izjave kako birači nisu vidjeli njihovu viziju budućnosti koja se sastoji od pogleda 80 godina u prošlost.

Zamislite onda frustraciju inače racionalnog Plenkovića kad s takvima mora slagati koalicije. S ljudima s kojima ne možeš pobijediti ni na balote u mjesnom domu, a kamoli na parlamentarnim izborima.

Zato HDZ već godinu-dvije, barem verbalno, ide udesno. Ne iz uvjerenja nego iz čiste nužde. Pokušava zahvatiti neki imaginarni bazen desnih birača, no to ne ide.

Ti birači uglavnom ne žele HDZ, a HDZ, kad krene previše udesno, počne gubiti ono jedino što mu stvarno donosi pobjede, maticu biračke rijeke, prosječne i tradicionalne (ne ideološki desne!) hrvatske građane.

Nešto što su znali i Radić i Tuđman: Hrvati su tradicionalisti, ne konzervativci. U toj razlici leži i bit uspjeha u hrvatskoj politici.

Problemi moguće lijeve koalicije

Nije da će vlast lijevoj koaliciji tek tako pasti u ruke. Kao prvo, nije se lako dogovoriti oko lista, jer Možemo neće lako pristati na položaj mlađeg partnera. Imaju organizaciju i imaju jedini uhodane kanale komunikacije posebno s mlađim biračima (usput, što desnica nudi biračima ispod 30?).

Veliki problem je šef SDP-a, Siniša Hajdaš Dončić. Ako SDP i Možemo idu zajedno, on bi po elementarnoj političkoj logici trebao biti mandatar buduće vlade. I tu se već otvara problem. Hajdaš Dončić nije novo lice. Riječ je o političaru s vrlo konkretnim tragom u izvršnoj vlasti. Bivši ministar.

Znamo kakav je bio na funkciji ministra i znamo koje je politike tada zastupao. Zato današnje izjave o distanciranju SDP-a od "neoliberalnih ekonomskih politika" ne zvuče baš iskreno.

Naime, on je bio jedan od glavnih promotora monetizacije autocesta, projekta koji bi potpisali isključivo tvrdi libertarijanci, dok bi ga većina ekonomskih liberala odbila! To nije sitna, usputna epizoda, "dalo mi da potpišem" ili "predložila radna skupina", nego jedan od ključnih projekata njegovog mandata (projekt srećom nije uspio).

Hajdaš Dončić ima još jedan problem. Nastup. On naprosto nema karizmu. U javnom prostoru djeluje tehnički, birokratski i emocionalno ravan, kao da je naučio tuđi govor. U tom je smislu slabiji ne samo od Milanovića i Plenkovića, nego i od Tomaševića, koji barem posjeduje prepoznatljiv stil, neovisno voljeli ga ili ne.

Karizma se ne uči na seminarima i ne dolazi s funkcijom, ili je imaš ili nemaš. A bez nje je teško objasniti biračima zašto baš ti trebaš voditi državu. Birači te moraju zamisliti kao predsjednika, premijera, nekoga tko nas sve vodi četiri godine. Tko tako zamišlja aktualnog šefa SDP-a?

Najveći problem ljevici bit će vlastiti ego

Ako bi koalicija SDP-Možemo uspjela posložiti zajednički nastup i zajedničke liste, te pritom pronaći osobu koja bi takav projekt mogla smisleno i uvjerljivo voditi (zašto ne, primjerice, Tonino Picula), HDZ bi se nakon dvanaest godina vlasti sasvim izvjesno mogao naći u oporbi.

Priča naravno tek počinje. Najveća prepreka ljevici na putu prema vlasti naime nije ni HDZ, ni izborni sustav, ni mediji, ni ankete nego oni sami. Točnije, vlastiti ego i vječno pitanje mjesta na listama, te naravno pitanje: tko će sve to voditi?

Tko će stati pred građane i dobiti glas tog prosječnog tradicionalnog birača već umornog politikom? Hrvatska politička povijest prepuna je primjera u kojima su se potencijalni pobjednici spotaknuli ne o protivnika, nego o vlastite ambicije, redne brojeve na listama za Sabor i osobne sujete.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala