Foto: FAH

U SKLOPU Dana sjećanja na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskog rata i 25. obljetnice velike razmjene logoraša po načelu „svi za sve“, kada je u Nemetinu razmijenjeno 714 hrvatskih logoraša, branitelja i civila, u ponedjeljak je uručena Plaketa predsjedniku tadašnje Vlade nacionalnog jedinstva Franji Greguriću, koji je istaknuo kako mu nije jasno da u Srbiji ne žele priznati postojanje logora kada je to istina.

U razmjeni po načelu „svi za sve“ temeljem dogovora hrvatske i srpske strane na pregovorima u Budimpešti, 14. kolovoza 1992.  na slobodni teritorij Republike Hrvatske tada je pušteno 714 logoraša, hrvatskih branitelja i civila  od kojih je najveći broj njih bio iz Vukovara i okolice.

Greguriću je Plaketu uručilo Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora (HDLSKL) na svečanoj akademiji u Hrvatskom domu u Vukovaru, koje ga smatra kao jednim od najzaslužnijih zašto je uopće došlo do razmjene kod Nemetina na današnji dan prije 25 godina.

„Učinili smo veliku stvar i omogućili ljudima koji su prebijani i mučeni da izađu na slobodu“, rekao je Gregurić prisjećajući se događaja od prije 25 godina.

Podsjetio je kako je razmjeni prethodio sastanak u Budimpešti, koji je održan 7. kolovoza 1992., a na kojem je dogovorena razmjena po načelu "svi za sve".

Sa srbijanske strane razmjenu je dogovorio tadašnji srbijanski premijer Milan Panić kao i nekoliko generala tadašnje Jugoslavenske vojske.

Razgovori trajali dugo

„Nije bilo baš lako, a o tome govori i podatak kako je trebalo proći nekoliko dana da se razmjena i ostvari. Na sastanku su bili i predstavnici Međunarodnog Crvenoga križa koji su imali sve podatke.

Bilo je sporno nekoliko imena, ali smo insistirali na razmjeni svi za sve. Dogovorili smo tada razmjenu ukupno 1.860 osoba, među kojima je bilo i Hrvata iz BiH kao i Muslimana iz BiH“, istaknuo je Gregurić.

Prisjetio se i kako su razgovarali dosta dugo, a da je kasnije preko srbijanskog premijera Panića pokušao utjecati da Jugoslavenska narodna armija (JNA) napusti okolicu Dubrovnika i ljudima u tom dijelu Hrvatske olakša život.

„Panić je tada nazvao generala JNA Veljka Kadijevića i razgovarao s njim. Rekao mi je poslije kako Kadijević tvrdi da to nema smisla i da tu ne može ništa učiniti, te da je on nemoćan. Panić je otišao vrlo brzo jer je vjerojatno shvatio da u režimu Slobodana Miloševića ne može učiniti ništa. Nakon rata mi se u pismu javio i izrazio nadu da ćemo jednoga dana živjeti jedni s drugima mirno i dostojanstveno“, rekao je Gregurić.

Smatra kako se Hrvatska Vukovaru i Vukovarcima nije dovoljno odužila te da su svi, bez obzira bili na prvim crtama bojišnice ili u podrumima, heroji za njega.

Također ističe kako se obljetnice hrvatskih stradanja u velikosrpskoj agresiji tijekom Domovinskog rata, poput ove logoraša, moraju i dalje nastaviti obilježavati.

„Nije mi jasno da u Srbiji ne žele priznati postojanje logora kada je to istina i od toga ne treba bježati. Nije zaboravljen niti Auschwitz pa ne treba zaboraviti niti Stajićevo“, zaključio je Franjo Gregurić.

Od zatočenja pa do razmjene ubijeno 3.000 hrvatskih branitelja i civila od čega 300-tinjak u logorima

Predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora (HDLSKL) Danijel Rehak, koja je i organizira današnje obilježavanje, rekao je na svečanoj akademiji u Vukovaru kako Hrvatska danas priznaje nešto više od 7.600 logoraša ali i da je to daleko manje od stvarnoga broja.

Prema našim evidencijama zatočeno je bilo oko 30.000 osoba. Međutim, status logoraša imaju samo oni koje su popisali predstavnici Međunarodnog Crvenoga križa i koji su bili zatočeni duže od 72 sata.

Tako niti oni hrvatski branitelji i civili zatočeni i ubijeni na Ovčari nemaju status logoraša jer su bili manje od 72 sata zatočeni, pojasnio je Rehak.

Istaknuo je kako je od trenutka zatočenja pa do razmjene ubijeno 3.000 hrvatskih branitelja i civila, od čega njih 300-ak u logorima.