Screenshot: YouTube

UNATOČ tomu što sjedi na gomili novca i danas pregledava promotivne kataloge svojih prodavaonica: osnivač Ikee Ingvar Kamprad, genijalni škrtac otporniji od svog namještaja, u srijedu slavi svoj devedeseti rođendan.

Sin seljaka iz Smalanda, siromašne i pobožne pokrajine na jugu Švedske, Kamprad je postao jedan od najbogatijih ljudi na svijetu na temelju jednostavnog obećanja milijunima kupaca: "Kuća iz snova po cijenama iz snova". 

Od Los Angelesa do Sydneyja, od Laponije do Hong Konga, svi su prigrlili taj fenomen. Njegovo carstvo diljem svijeta zapošljava 150 tisuća radnika i godišnje zarađuje tri milijarde eura. Iako se zadnjih godina povukao iz posla, Kamprad još uvijek izbliza prati izvanredan uspjeh "svog malog poduzeća".  Rođendan će poslaviti u krugu obitelji, a u Ikeinim prodavaonicama u povodu toga neće biti nikakvih događanja.

Priča o Ikei počinje 1943. godine. Nezainteresiran za studij, sedamnaestogodišnji Ingvar zainteresirao se za trgovinu. U kraju u kojemu je važan svaki ušteđeni novčić, Kamprad se borio s etabliranom konkurencijom niskim cijenama. Prodavao je olovke, okvire za slike, dekorativne predmete, pisaće mašine i dostavljao ih biciklom. Godine 1947. ponudio je tržištu prve komade namještaja koje je izradio mjesni stolar. Četiri godine poslije otisnuo je prvi katalog. Danas ga tiska u 200 milijuna primjeraka.

Koncept sklopivog namještaja

Jedan mu je zaposlenik 1956. sugerirao da se tijekom transporta uklone noge stola kako bi taj komad namještaja stao u prtljažnik. Koncept sklopivog namještaja, jednostavnijeg i jeftinijeg za skladištenje i prijevoz, postat će Ikeina umjetnost. Slavni akronim IKEA zapravo jednostavno znači Ingvar Kamprad, Elmtaryd i Agunnaryd, što mu je bila tadašnja adresa.

Godine 1958. otvara prvu prodavaonicu namještaja u gradiću Almhultu. Pet godina poslije započinje s probojem na međunarodno tržište. Ingvar Kamprad vjerovao je da njegov recept može proći posvuda: niske cijene, niski troškovi, standard kvalitete, samofinanciranje i skandinavski dizajn. 

Do 1970. je pokorio Švicarsku, Australiju, Kanadu, Francusku, Sjedinjene Države, a nakon pada Željezne zavjese i Rusiju. Uspio je u Aziji i na Bliskom istoku. Novac je stizao u potocima pa je pionir sklopivog namještaja postao pionir izbjegavanja velikog poreza. Godine 1973. seli iz Švedske u Dansku, a otamo 1977. u Švicarsku.

Netransparentna struktura Ikee još je jedno nasljeđe njegovih poduzetničkih kvaliteta. Izvršne funkcije, strategija, dizajn i dalje su u Smalandu, ali s računovodstvenog i zakonskog stajališta Ikea je podijeljena među zakladama i kompanijama u Nizozemskoj, Švicarskoj, Luksemburgu i Lihtenštajnu. Tvrtku se često optužuje da izbjegava plaćanje milijarda eura poreza, a Ikea tvrdi da sve radi po nacionalnim i međunarodnim zakonima.

Mladi dani u švedskoj nacističkoj partiji

Druga sjena koja se nadvila nad osnivačem Ikee su njegovi mladi dani u švedskoj nacističkoj partiji. Švedska je u Drugome svjetskom ratu bila neutralna, no njezina nacistička stranka ostala je aktivna i nakon 1945. Kamprad je rekao da je prestao dolaziti na sastanke 1948. Priznao je da mu je to najveća pogreška u životu, a svoje sudjelovanje u stranačkom životu objasnio je kao "mladost-ludost".

Do 2014. živio je u svojoj vili Epalinges u blizini Ženevskog jezera... izolirano, izbjegavajući medije koji se ismijavaju njegovom prastarom Volvu i bodovima na kartici vjernosti mjesnom supermarketu.

"Mislim da su škrtost i štedljivost u prirodi stanovnika Smalanda. Ja svoju odjeću kupujem na buvljaku jer na taj način želim dati dobar primjer", rekao je u ožujku u rijetkom intervjuu švedskoj TV4.

Prodavači najveće bogatstvo Ikee

Kamprad je u razgovoru za švedski list Sydsvenskan 2008. rekao da je najveće bogatstvo Ikee u njezinim prodavačima. "Ja pripadam tim ljudima. Ako nešto želim saznati ne pitam menadžere, razgovaram s prodavačima". 

Godine 2010. prepustio je upravljanje tvrtkom trojici sinova, a prije dvije godine vratio se u domovinu. Ondje su ga čitatelji Svenske Dagbladet izabrali za najvećega švedskog poduzetnika.

"Odrastajući, svakodnevno sam gledao sirote radnike na farmama kojima nije bilo dopušteno jesti u kući, nego u štali. Pritom sam naučio jednu stvar: ako želim uspjeti sa svojim malim idejama i postati biznismen, nikad ne smijem napustiti siromašne", rekao je primajući nagradu.