Foto: Arhiva

KAKO je ispalo, Stjepan Mesić učinio je generalima uslugu kad ih je umirovio 2000. godine. U usporedbi s onim što je uslijedilo kasnije, bilo je to kao da im je dao lizalicu i potapšao po glavici.

Da su hrvatski generali znali što ih čeka u idućih deset godina, vjerojatno bi se sami odrekli činova samo da ne dođu na udar pravosuđa. Jer ako su ih do Tuđmanove smrti njihove generalske titule štitile, u posljednjih deset godina one su postale gotovo glavni kriterij za izlazak pred sud.

Od Norca do Haaga

Mirko Norac pravomoćno je osuđen za ratne zločine pred hrvatskim sudom, a Tihomir Blaškić u Haagu. Ante Gotovina i Mladen Markač dobili su pred haškim tribunalom nepravomoćnu presudu za zločine u Oluji, a najesen bi ona trebala biti izrečena i generalima Milivoju Petkoviću i Slobodanu Praljku.

Od Koradea do Brodarca

Osloboditelj Knina Ivan Korade počinio je samoubojstvo nakon što je u pravoj potjeri ubio policajca, bivši načelnik Glavnog stožera Janko Bobetko umro je nedugo nakon što je primio hašku optužnicu, a general Đuro Brodarac naglo je preminuo dok je u zatvoru čekao hrvatsku optužnicu za ubojstva civila u Sisku.

Od Zagorca do Kruljca

Najodlikovaniji hrvatski general Vladimir Zagorec osuđen je u Zagrebu zbog šverca draguljima vrijednog nekoliko milijuna eura, Branimir Glavaš izdržava u BiH kaznu od osam godina zatvora zbog ubojstva civila u Osijeku, a general Mladen Kruljac upravo je uhićen zbog malverzacija zemljištem, a po svemu sudeći bit će toga još. Suđenje za ratne zločine čeka i Tomislav Merčep.

Od Loše do Barića

Doista impresivna lista kojoj čak ne trebaju oni generali kojima nikad nije suđeno, ali im je javnost davno presudila: od Davora Domazeta Loše i Ljube Ćesića Rojsa, preko Mile Ćuka, Ante Rose i Milenka Filipovića, do Slavka Barića, generala koji je navodno prijetio smrću novinaru Dragi Hedlu, a i na misteriozan se način dočepao statusa ratnog vojnog invalida.

Od akta izdaje do akta milosrđa

Što bi svi oni dali da su se svojedobno mogli izvući samo s Mesićevom mirovinom. Tada su mnogi od njih predsjednikov čin proglašavali aktom izdaje, no iz sadašnje perspektive to izgleda kao akt milosrđa. A titula hrvatskog generala postala je kriterij za podizanje optužnice.

Neki su naređivali zločine, neki u njima sudjelovali, a ostali snosili zapovjednu odgovornost. Neki su bili brutalni nasilnici, a neki tek cinični kriminalci ili ratni profiteri. A ono što se nazivalo iznimkom polako se pretvorilo u pravilo. Otprilike kao kod "menadžera godine" koji uredno pune remetinečke ćelije.

Od počasti do zločina

Ono što je trebala biti najviša počast, s vremenom je metastazirao u sinonim za zločine, kriminal i nasilje. I za to postoji gomila razloga. Tuđmanova vlast najviše činove dijelila je lopatom: ne samo zaslužnima, nego još više podobnima.

Generalski čin služio je kao placet za zaštitu od kaznenog progona, za brutalno bogaćenje, za šerifovanje u gradu ili županiji, za ulazak u visoku politiku i dobivanje nezamislivih povlastica. A sada sve to dolazi na naplatu. Za neke, kao što vidimo, čak i prekasno.

Od rata do zatvora

Damir Krstičević, jedan od onih koji su od Mesića "dobili lizalicu", jednom je prilikom proročanski izjavio: "Jučer smo se borili u ratu, a danas se, svatko na svoj način, borimo u miru".

Neki su to doslovno shvatili kao borbu za goli život. I ovoga puta vlastiti.

Ostale komentare autora pročitajte ovdje