Foto: Index, Jurica Galoic, Dalibor Urukalovic/PIXSELL

Baš ste veliki Hrvati, branitelji i na koncu baš je velika Predsjednica, koju ne zanima što je jedna Žena danas susprežući suze pokazala Hrvatskoj u kolikom je kurcu samo jer je Žena, nezaštićena i sama pred vukovima. Gdje ste svi muškarci ove sjebane zemlje, ima li tko da ustane dok nam se Žene tako ponižavaju.

Mojoj majci za rođendan njen šef, poslovođa jedne obične trgovine koja se zvala „Bonačić“ pred njenim kolegicama i preda mnom, malom pantaganom koja mu je tamanila „Toblerone“ iz skladišta, uručio je buket cvijeća i bombonjeru, znate onu mitsku bombonjeru što je kasnije niste smjeli dirati jer je bila namjenjena razrednici za Majčin dan. Te bombonjere išle su tako od ruke do ruke, od prilike do prilike, i nitko ih nikada nije odmotavao. Jednom sam odmotao jednu sredinom osamdestih, jednu kojoj je godina proizvodne datirala sredinom sedamdesetih i u njoj našao čestitku. Jednom su muškarci bili galantni, pamtim svog oca koji bi zavezao onu smiješnu široku kravatu i poravnao košulju sa ogromnim reverima za večeru u kojoj mu je kolegica iz kolektiva išla u mirovinu. Kolegice, Drugarice, Majke, Žene. Svi direktori, poslovođe, političari, partijski sekretari, ma koliko u socijalizmu bili smiješni,  poštivali su jednu instituciju bez obzira bila ona običan trgovac ili hijerarskijski osoba koja odlučuje o sudbini kolektiva, poštivali su instituciju koja se zvala - Žena.

Žene su naša snaga

Žena je u mom djetinjstvu bila centralna figura. Žena je bila majka, Žena nas je učila povijesti i književnosti, Žena nam je kuhala, Žena nam je šivala, Žena nas je odgojila, svi smo mi produkt ustrajnosti  Žena i svi mi to jako dobro znamo, sa koliko smo ljubavi odrasli, ljubavi naših Žena koje su nas ispratile u život. Žene su bile onaj ključan segment našeg odrastanja, formiranja, našeg komoda, naših muških slabosti. Naša snaga bile su Žene, Žene koje su nas dizale krvavih noseva, Žene koje su od dječaka napravile muškarce kojima će se jednog dana ponositi, koje će gledati kako poštivaju neke druge mlade Žene.

Naše majke tako su nas odgajale.

Žena je u mojoj mladosti bila institucija, Žene su sudjelovale u stvaranju ove države i Žene su bile sestre, Žene su bile vojnici, Žene su bile novinarke i u konačnici Žena nam je postala predsjednica.

Danas se naše Žene napada, danas se naše Žene ponižava, danas neki zajapureni ljudi koji na sebe preuzimaju stav svih muškaraca Hrvatske otvoreno ne žele Ženu, Ninu Obuljen da bude ministrica, isti takvi, istih zašiljenih glava napadaju Zrinku Paladino, Ženu, jer je hrabro ustala u odbranu svoje profesije i digniteta naših Žena. Zamislite jedna Žena bi mogla naslijediti našeg Zlatka Hasanbegovića? Zar to nije za popizdit? Zar nije za očistiti oružje, ponovo razapeti šator?

Napadati Žene postalo je pravilo

Napadati Žene koje imaju svoj stav postalo je pravilo, pljuvati po njima postalo je svakodnevno i sve to dolazi, ta agresija prema Ženama od onih koji sebe nazivaju vitezovima, od onih koji sebe nazivaju časnim i poštenim ljudima, čuvarima ispravnih vrijednosti. A ti napadi na naše hrabre Žene nisu novost, oni su konstanta. Žene koje misle, Žene koje umjesto muškaraca ustaju u odbranu sekularne, kulturne i moderne Hrvatske, napada se iz svih oružja od strane gradonačelnika, braniteljskih udruga, od desničarskih skupina i na koncu, što je najstrašnije, od samog crkvenog vrha, institucije koja ne bi smjela napadati nikoga, posebno Žene. Nina Obuljen, Nina Violić, Mirjana Rakić, Zrinka Paladino, Nela Sršen, samo su eklatantan primjer tog šovinističkog ponašanja. U našim političkim strankama ne poštuje se ženska kvota, kazne sve političke stranke plaćaju iz godine u godinu, ali stvar po tom pitanju ne mijenja se ni  milimetra. Žena je u tijelima koje mijenjaju zakone premalo, a Žene se konstantno napada.

Danas je to Žena predložena za novu ministricu kulture, jučer je to bila ravnateljica Agencije za elektroničke medije, a na koju se brutalno krenulo, onako viteški, muški, sutra će to biti bilo koja aktivistkinja, javna osoba ili medijska na koju će krenuti linč.

Najbolji primjer takvog nasilja je bila Žena, Mirjana Rakić, koja je dala neopozivu ostavku na mjesto ravnateljice Agencije za elektroničke medije. Sasvim je nebitno da li je ta Žena tada dala ostavku na mjesto prodavačice u pekari ili na tako važnu funkciju, Žena je tada bila duboko osupnuta ponašanjem muškaraca u svojoj sredini te je dala ostavku na svoje radno mjesto i tim činom ukazala na neke bitne stvari hrvatskoj javnosti koja je taj čin zaboravila, ostavila ga bez prosvjeda, bez jasne poruke i otpora. U hajku na Ženu tada su bili uključeni vitezovi, perjanice, oni bučni, oni glasni, isti oni koji su u hajci i danas na Ninu Obuljen. Hrvatska javnost ispratila je tu hrabru Ženu u zaborav bez riječi i hrvatska javnost tim je činom otvorila prostor na nove napade, na nove uvrede, na nova ponižavanja naših hrabrih Žena. Danas su to Nina Obuljen i Zrinka Paladino, doktorica Nela Sršen, sutra će to biti vaše majke, djevojke, Žene koje se usude podignuti svoj glas ili preuzeti tako milu i tako važnu funkciju naših vitezova.

Naše Žene danas rade poslove kojih se i muškarci srame i trpe poniženja nepoznata u modernoj, civiliziranoj Europi, ma koliko ona kapitalistična bila. Naše Žene danas bez ikakve potpore ili viteštva naših muškaraca u Hrvatskoj vuku paletare sa tonama robe, smrzavaju se zorom na teretnim kamionima trgovačkih lanaca, naše Žene danas rade po dvanaest ili više sati teške fizičke poslove i nitko im  ne plati prekovremene sate, naše Žene ako sjednu izložene su linču bahatih poslovođa i polupismenih, pohlepnih „poduzetnika“ kako ih zovu. Nikada, baš nikada te sate koje nisu sa svojim obiteljima, sa svojom djecom nitko im nije nadoknadio, niti će.

Naše Žene su obespravljene, ako mi ne vjerujete pohodite bilo koji trgovački lanac, bilo koju trgovinu ili ured van radnog vremena, na tim mjestima zateći ćete Žene kako susprežu suze dok preslažu police, dok čiste zahode svojih direktora iako su završile fakultete, dok pregledavaju elektroničke poruke u kojima im muškarci ove zemlje prijete, govore im da će im otkinuti glavu i poslati je paketom u Srbiju, ako slučajno stave kakav Facebook status koji se majmunu ne sviđa. Tim hrabrim Ženama na poštanske sandučiće ispisuju parole da se presele iz ove zemlje jer ne samo da se usuđuju da govore, već se usuđuju da govore jer su Žene, a Žene su za madraca, ne za mudraca. Naše Žene po bolnicama rade najteže poslove, naše su Žene uz umiruće, uz beskućnike, uz obespravljene, uz one kraj kontejnera, uz kojih naših vitezova, jebiga -  nema.

Danas je jedna Žena zgrožena činjenicom da je nitko, ama baš nitko od hrabrih muškaraca nije pokušao zaštititi ako ništa jer je Žena, pokušala hrabro stati u odbranu svoje struke, onoga u što se razumije i izložilo je se medijskom linču, nju i njenu obitelj. Ta hrabra Žena nije primila niti cvijeće niti bombonjeru koja ide od ruke u ruku. Možda je kao Žena očekivala zaštitu, možda je očekivala da i oni koji su je natjerali na tu odluku shvate da je jebiga samo Žena, krhka i ranjiva i vjerojatno je zaplakala kada je zatvorila vrata svog restauratorskog ureda da je nitko ne vidi, jer ugrožava svoj život, svoju karijeru, svoju porodicu i u jednu kartonsku kutiju već sprema svoj dugogodišnji pošteni i časni rad, svoje godine koje nije provela sa svojim mužem, svojom djecom. A djeca su odrasla, a ona nije stigla ni na važne utakmice svojih sinova, niti na predstave svoje kćeri, ona je bila predana svom poslu i muškarcima koji su je trebali čuvati, trebali su joj se diviti jer je jebiga samo Žena, a Žena nema muda kao muškarac pa da može dignuti glas i šake i kazati: „Pa dobro pička vam materina što vi mislite, preko mojih leđa raditi sranja?"

Danas je jena Žena svoj život susprežući suze stala pred budalama,  budalama jer ja nemam drugačije riječi kako da objasnim muškarca koji se raduje ženskim suzama, koji je natjerao da plače, koji je toliko spreman da povrijedi jednu Ženu da ide do te granice da joj poručuje kako je glupa, nesposobna i kako treba odstupiti ili kako se ne smije kandidirati za ministricu kulture. No od budala koje su je napale svakako ima onih većih budala koji se imaju obraza muškarcima zvati. Ako je naša Žena shvatila budale koje po svom odgoju, svom svjetonazoru nisu u stanju shvatiti što je Žena, ako su toliko bahate i pohlepne budale koje se kite domoljubljem, a Žena im služi kao netko tko kuha i pere robu dok su oni na bikijadama i stranačkim dernecima, naša Žena je svakako te i takve mogla shvatiti i razumjeti.

Ali kako da shvate one koji ne bi trebali šutjeti?

Ali kako da shvate one koji ne bi trebali šutjeti? Kako da shvati one koji imaju prostor kako medijski, tako i svaki drugi da dignu svoj glas, udare šakom o stol?

Kako da naša Žena koja suspreže suze shvati one koji bi je trebali braniti, one koji bi trebali ustati, one koji bi trebali biti zaštita, oporba, svjetlo u mraku, gentlemane i prijatelje? Gdje su Ženi danas naši uvaženi samopregaoci koji su nas toliko u svojim predizbornim obećanjima upozoravali na prava naših Žena koje se gaze, koje se zanemaruje, koje se zaobilazi i na koncu koje se tako šupački zanemaruje od strane muškaraca? Gdje su muškarci? Gdje ste gospodo uvažena kada se vrijeđaju Žene sa govornica i naslovnica?  Gdje ste muškarčine kada se postavlja pitanje zašto je u parlamentarnim strankama, a po Ustavu je zagarantirano, Ženama udijeljeno zastupničkih mjesta ispod svake zakonske i civilizacijske norme? Gdje ste muškarčine kada vas prozivaju strane agencije da se sramotno gaze prava Žena koja su zagarantirana Ustavom? Gdje ste muškarčine kada Republika Hrvatska plaća kazne, ponavljam, kazne i to novčane jer parlamentarne stranke nemaju zagarantiranu količinu Žena u svojim strukturama? Gdje ste muškarčine kada jedna Žena hrabro ustaje protiv gradonačelnika, kada druga želi biti ministricom kulture i tom resoru vratiti barem malo digniteta?

Gdje ste muškarčine kada vaše Žene, bile one prodavačice ili saborske zastupnice, ravnateljice medija ili medicinske sestre trpe uvrede, poniženja, mobing, nasilje kako verbalno tako i fizičko? Gdje ste danas uvaženi Plenkovići, Petrovi? Zaokupljeni samim sobom? Vašim foteljama? Kakav je vaš stav prema toj jasnoj i očitoj diskriminaciji, vrijeđanju, ponižavanju?

Gdje ste veliki Hrvati, branitelji? U čije ime se ti i takvi postavljaju, što se ne ogradite javno i na koncu gdje si predsjednice, zar te ne zanima što je jedna Žena danas susprežući suze pokazala Hrvatskoj u kolikom je kurcu jer je samo Žena, nezaštićena i sama ostavljena vukovima da je razvlače, pljuju i prozivaju?

Gdje ste svi muškarci Hrvatske, vi časni ljudi koji ste ginuli da vaše Žene jednom žive u slobodnoj državi u kojoj će imati jednaka prava, iste šanse?

Mojoj majci za njen rođendan njen poslovođa jedne obične trgovine koja se zvala „Bonačić“ pred njenim kolegicama i preda mnom, malom pantaganom koja mu je tamanila „Toblerone“ iz skladišta,  uručio je buket cvijeća i bombonjeru, znate onu što je kasnije ne smijete dirati jer se pokloni razrednici za Majčin dan.

Te bombonjere išle su tako od ruke do ruke, od prilike do prilike i nitko ih nije odmotavao do danas, do ovog vremena nevremena.

Ako Hrvatska treba da bude takva zemlja, zemlja dinaroida i neandertalaca koji svoju muškost dokazuju na bikijadama, braniteljskim svečanostima, natjecanju tko će biti „jače“ muško napadajući one slabije, one koji se ne znaju braniti, one koji su u manjini i one koji nemaju pravo glasa, ako ova nesretna Hrvatska zbilja mora postati jebeni patrijarhat u kojem se cjeni samo dužina cijevi, haubice ili kurca, ja gospodo odbijam biti takav Hrvat. Odbijam biti Hrvat koji mrzi, prijeti, vidi neprijatelja u susjedu, bratu, neistomišljeniku i na koncu odbijam biti Hrvat kojemu Žena mora dati u suzama svoju neopozivu ostavku jer je nitko, nitko nema braniti ako zbog ničeg, samo zbog toga što je Žena.

Odbijam biti vaš, odbijam biti vaš i odbijam da uzimate sebi za pravo postavljati se u ime muškaraca Hrvatske, ne zato što sam dijete drugog vremena, dijete koje je odraslo na pravim vrijednostima u kojima vi i takvi kao vi ne biste mogli pristupiti bilo kojoj funkciji, mediju, već odbijam to biti radi naših Žena, radi naših Žena koje ste vi i takvi toliko ponizili da imaju toliko muškosti i istupe, muškosti koju muškarci ove zemlje  nemaju.

Muškosti koju vi nikada nećete imati da odstupite! Za to jebiga treba imati muda! Jer nitko od vas nije shvatio poantu te nesretne bombonjere.

Ta bombonjera koja ide iz ruke u ruku naša je Žena, ona koju smo svi izgubili.

Kada je jednom dobijete nemojte je otvarati, ne zato što je iz osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Ne otvarajte je jer je natopljena suzama naših Žena.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala