Priča o otoku na Jadranu koji doslovno izumire: "Otišli su u svijet, nisu htjeli biti magare kao ja"
Foto: FAH
OTOK SUSAK, unatoč očuvanosti i neobičnoj ljepoti u kojoj se miješaju jadranski i baltički prizori, u javnosti često prati glas zajednice pred izumiranjem.
Nadmorski dio otoka, jednog od najizoliranijih na Jadranu, izgrađen je u cijelosti od pjeskovitog i prašinastog lesa zaraslog u travu i trsku, a uvalu koja nas dočekuje zaokružuje plaža Spiaza, po kojoj se treba nahodati da bi voda dosegla do koljena. Oko Spiaze se razvuklo Donje Selo, prema kojem su ostaci bure ravnomjerno istezali površinu mora.
Na pristaništu brod je dočekala delegacija Suščana: predsjednica Mjesnog odbora Marija Rudić u živopisnoj nošnji i nastavnica Barbara Bušić Ribarić zajedno sa svih četvero učenika otočne podružnice osnovne škole, te još neki.
Jadran kao Srijem
Susak je, kao Unije i Vele i Male Srakane, najzapadniji niz kvarnerskog otočja. Taj je otočić, površine od oko 3,7 četvornih kilometara, po sastavu tla i izgledu različit od svega na Jadranu. Čini ga 6-7 slojeva pjeskovitog lesa ukupne debljine 37 metara. Samo trećina njegovih zrna ima sastav koji odgovara domaćim stijenama.
Prema geomorfologu Andriji Bognaru, većinu je naslaga snijela rijeka Po i druge rijeke iz Alpa i srednjih Apenina i nataložile ih u sjeverozapadne dijelove današnjeg Jadrana. Odatle, prašinasti su les vjetrovi raznijeli na stjenovitu kršku površinu današnjeg sjevernog Jadrana.
Bilo je to tijekom glacijala, koji je trajao od prije 300 000 do prije 130 000 godina. Novija istraživanja, međutim, govore da bi najstarija zrna mogla dosezati i starost od 700 000 godina. Tada je razina mora bila niža za stotinjak metara, pa je cijeli prostor današnjeg Jadranskog mora sjeverno od crte Zadar - San Benedetto del Tronto u Italiji bio suha zavala. Zapravo, bila je to dolina kojom je tekla rijeka Po, u koju su se ulijevale pritoke sa zapada, sjevera i istoka. To bismo područje po izgledu i sastavu tla mogli usporediti s današnjim Srijemom.
Nisu htjeli biti magare
Među posljednjima napuštamo pristanište i nudimo pomoć starijoj gospođi koja gura tačke ili kariolu. To je glavno prometalo na Susku. Neke su označene imenom i adresom, što se doima kao neslužbena registracija.
"Če ste vi od mjesnog odbora?" odgovara ona na ponudu i, nakon što smo je ponovili, nastavlja:
"Ja sam tu puno na glavi nosila."
Predstavlja se kao Jakomina Sutora (vjerojatno rođena) Busanić. Udovica je, stalno živi na Susku, a djeca su joj, kaže, vani.
"Otišli su raditi po svijetu, nisu htjeli biti magare ko ja, nosit na glavi", kaže kao da im tepa.
"Odem ih malo vidjet za Božić, do Strasbourga, ali Susak je najbolji. Vidite, sad je najmirnije, kaže pa se odmah požali:
"Kuća mi je poplavila dva puta, ova velika, tu. Zbog komunalno. Če su cijevi stavili gore slabo. Dežurala sam sama noću, udovica. Plâvi vrt; sam vrata otvorila neka ide prema stolaru. Ili neću plaćat poreze, nadvikuje se kroz smijeh s brujanjem motokultivatora koji nas pretječe. Evo, to je, najbolja kuća na Susku... Ja sam dala Kozoliću ovu kuću za vino, sad ćete gore probati vino."
Igra povijesti i geografije
Gospođa Jakomina je jedna od oko 120 stanovnika Suska. Otok je u završnoj fazi demografske katastrofe koja je zahvatila većinu otoka i ruralna područja u Hrvatskoj. Odavno je prešla granicu simbolične prijetnje i ozbiljna istraživanja govore da će za generaciju-dvije, ako računamo samo domaće, biti doslovce mrtav.
Na vrhuncu života, 1936., Susak je, prema velečasnom Antonu Turčiću, imao 1656 stanovnika, a pojedini razredi imali su po dva odjeljenja. Suščani su tada uzgajali oko 1,8 milijuna trsova loze, imali su otvorenu vinariju, a 1940. i tvornicu za preradu ribe.
No, i kad mu je bilo "najbolje", geografija i povijesna sudbina pritiskale su Susak nevoljama kakve se rijetko gdje sreću. Izolirale su ga od svijeta, uputile na sebe i učinile specifičnom zajednicom. Jezik im je mješavina starijih narječja hrvatskog i drugih jezika koji su bili u upravi. Zbog te su se zatvorenosti međusobno vjenčavali i u velikoj mjeri srodili, što su pratile i specifične bolesti.
Zajednica se naglo osula nakon zatvaranje tvornica šezdesetih godina. "Jedne godine 600 i druge godine još 600 otišlo, tako da je Susak potpuno devastiran", kaže njegov kroničar Julijano Sokolić s Malog Lošinja.
Mnogi su veslali noću da se domognu talijanske obale. Odatle su migrirali u SAD, New Jersey; najviše u grad Hoboken.
U Americi danas ima 20 puta više Suščana nego na otoku, smatra još jedan dobar kroničar, novinar Borislav Ostojić.
"Gdje hodam, če čujem su tu"
Jedan od "Amerikanaca" je umirovljenik Antun Picinić, koji je došao na "tri i po sedmice". "Morali smo malo doći popraviti kuću, to se počme rušit, obavit račune i tako", objašnjava i dodaje da mu stavimo i nadimak "Od vlastelina", jer je na Susku "sve po nadimku".
Otišao je kao petnaestogodišnjak, 1967. u desetom mjesecu, nakon berbe grožđa. Zatim je devet mjeseci proveo po logorima u Italiji, da bi, kaže, dospio u Ameriku.
"Za sada ne znam šta će biti, ali nekako se bih dok mogu… vratio", kaže i dodaje da ima petero djece i da supruga Marija, s kojom nas upoznaje, još radi.
Marija Picinić je s devet godina otišla sa Suska. "Baš je fino", pokazuje rukama na otok dok govori. "Meni mama i tata su umrli, ali gdje hodam, če čujem su tu. Ali ovdje su bili puno vremena. Ali ovdje jako mir", objašnjava Marija svoju duboku vezanost za Susak.
"A ljeti je ovdje puno", dodaje Antun. "Imamo veliku feštu ovdje, joj meni. Dan iseljenika."
"To je praznik da svaki bi moro vidit", napominje Marija i dodaje da imaju "nove dve časne sestre. Jako su fine".
"Teta Lady, ćemo zakantat"? doziva Anton stariju gospođu pred kućom. "Ona tu stalno živi i jedina je koja se obuče u crnu nošnju", dobacuje Marija Rudić.
"Promijeni robu, teta Lady", kaže joj Anton pa se okreće meni: "Slikaj se s njom. Kad je ovako obučena, ma neće ni da prozor tako otvorimo". No, teta Lady utekla je u kuću.
Za nekoliko koraka Antun pokazuje na poveću kuću: "Ovo je moja rođena škola." Kroz njezin prozor, vidimo, "priredba" samo što nije počela.
Otok nadimaka
Prvi naziv za događaj u školi bio je "prezentacija knjige o Susku". Zatim su ga nazvali "priredba". Radi se zapravo o homagiju 70. obljetnici izlaska monografije "Otok Susak", grandioznom djelu koje je 1957. uredio Mijo Mirković. U primjereno uređenoj školskoj učionici, pred oko pedeset sudionika, đaci su otpjevali svojevrsnu himnu Susku "Sansego gradiću". Potom je predsjednik Katedre Čakavskog sabora Cres-Lošinj, Julijano Sokolić, pročitao nekoliko ilustrativnih odlomaka iz knjige i malo ih komentirao.
Knjiga sabire 34 rada tada vodećih autora poput Mije Mirkovića, Milivoja Petrika, Petra Guberine, Josipa Hamma, Andre Mohorovičić i drugih i predstavlja ne samo najcjelovitiju sliku Suska, nego možda i primjer najveće brige o njemu do sada.
Rakljani i Suščani su uvijek bili povezani, kaže Sokolić, objašnjavajući dijelom razloge zašto je urednik Mijo Mirković, rođeni Rakljanin, imao sluha za Susak. Zatim objašnjava kako su Suščani, zbog malog broja prezimena, stekli naviku davanja nadimaka, koju se prenijeli i na one koji ih posjećuju.
Kad je došao Tito iza rata, u bijeli uniformi, su mu rekli: "Došo Kalebina." A onda je došo biskup Josip Srebrnić. Bio je mršav i žut, pa su rekli za njega "Preminutje Isukrstovo". Pa je Branko Fučić, akademik, imao zavezanu jaknu, pa su ga nazvali "Repina", pripovijedao je Sokolić.
Veli Buoh vraća se u Lošinj
Umirovljeni novinar Borislav Ostojić iz Rijeke, koji od 1973. dolazi na Susak i ondje boravi veći dio godine, nastavio je Sokolićev niz i otkrio kako su Suščani iza rata razlikovali dva svećenika. Ako si rekao "Brza Pruga", znači to je visoki koji je brzo išao, a "Mali Bižić" (grašak), onda je to oni mali okrugli svećenik.
Olujić je objasnio i kako je knjiga zabludom promijenila neke toponime: "Prije je uvijek bio Veli križ ili Veli kriz. A kad su ispitivali pedesetih, bilo ih 40 iz Zagreba, pitali su jednu ženu: 'Kako se zove onaj križ u crkvi?' 'Veli Buoh', kazala im je, jer je to za nju veliki bog. I od tih dana do danas više nitko ne govori Veli križ."
Knjigu je u antikvarijatu nabavio tajnik Rotary kluba "Lošinj", inače Osječanin, Branimir Domac. Sokolić ju je pred svima predao ravnateljici Osnovne škole "Marija Martinolić" Oliveli Franko. Učenici su se, nakon "priredbe", znatiželjno okupili oko stola i listali tu i druge knjige koje je Sokolić donio na poklon. Zatim ju je ravnateljica Franko sa sobom odnijela natrag u Mali Lošinj, gdje je sjedište škole.
"Ja bih volio da su dvije knjige došle ovdje, pa da jedna ostane ovdje, a druga u Lošinju", zaključio je Olujić, za koga su rekli da ima spreman rukopis knjige o Susku.
Genetička i biomedicinska istraživanja
Zacijelo najsustavnija istraživanja o Susku proveo je Antropološki institut iz Zagreba. Mlada antropologinja Jelena Šarac nedavno je objavila članak u kojem je dala pregled tih istraživanja, ali i nove analize mitohondrijske DNA. Analize su potvrdile ranije rezultate o smanjenoj genetičkoj raznolikost populacije Suska.
Ona je analizirala mitohondrijske DNA od 64 osobe (42 posto trenutne populacije Suska), te pronašla svega tri haplogrupe (skupine zajedničkih predaka), a dok su druge potpuno odsutne. Niti jedna studija provedena na hrvatskim uzorcima do sada nije zabilježila takvo smanjenje osnovne raznolikosti haplogroupa, kaže se u tekstu.
Svaka nagla demografska promjena ove vrste, a povezana s općenitom izoliranošću otočnih zajednica, nužno za sobom nosi i smanjenje genetičke raznolikosti populacije, objašnjava ona.
Podsjeća da je već u monografiji o Susku ustanovljen visok stupanj srođivanja na otoku, s obzirom da je među 1400 stanovnika utvrđeno samo nekoliko prezimena, od toga dva dominantna. Također, potvrđena je viša učestalost osoba s crvenom kosom od uobičajene (14 posto), te dominantnost osoba krvne grupe A i 0, koja doseže čak 95 posto, dodaje.
Genetička i biomedicinska istraživanja otočana utvrdila su određene oblike bolesti u ovoj zajednici, primjerice mentalnu retardaciju, poteškoće u učenju i psihičke smetnje. Posebno zanimljivo je istraživanje provedeno 2009. godine koje je utvrdilo da je epidemija smrtonosne zarazne bolesti poharala hrvatske otoke oko 1450. godine te da je najrazornije posljedice ostavila baš na otoku Susku i Rabu, ističe Jelena Šarac i dodaje: Procijenjeno je da je stopa smrtnosti iznosila 70 posto.
Ona u radu uspoređuje Susak s otokom Tristian de Cunha na jugu Atlantskog oceana, koji je najudaljeniji naseljeni arhipelag na svijetu. Kad se 1961. na otoku aktivirao vulkan, stanovništvo otoka je preseljeno u Veliku Britaniju, kojoj upravno pripada, ali se većina kasnije vratila.
Istraživanje pokazuje zapanjujuće sličnosti ta dva otoka. Smatra se da je sadašnjih 278 osoba poteklo od 15 predaka, sedam žena i osam muškaraca, koji su stigli na otok u 19. stoljeću. Imaju samo tri četvorna kilometra pogodna za život i poljoprivredu, tlo ima vulkanske geološke značajke, a populacija ima iznimno dobro dokumentiranu genealogiju. Zabilježeno je samo sedam prezimena na otoku Tristan de Cunha, dok ih je na Susku također prisutno samo desetak. Navedene demografske, povijesne i genetske sličnosti ovih dvaju otoka prilično su iznenađujuće i, kao takve, već su opisane u tekstu "Tristan de Cunha i Susak" 1964. godine, zaključuje ona.
Umjetnici po "deškuorš susački"
Zapadni dio plaže okružen je vikendicama skrivenim u trski. Od njih na jug kreće kolna staza duga oko kilometar i pol, koja čini puni krug i sa sjevera se, kroz Gornje Selo, vraća na ovo mjesto. U početku prolazi pored igrališta, zatim su oko nje u trsku uronile barke kobilicom okrenute gore. Potom se prolazi pored odlagališta krupnog otpada na otvorenom i nastavlja uzbrdo. Dijelom je ukopana u les, u čijim su stijenama izdubljena ptičja gnijezda i urezani razni potpisi.
Iz jaruge, na plato otoka izlazi se pored novih vinograda, čijih je 32 000 trsova, kako kaže Sokolić, posadio privatni vinogradar iz Italije. Osamdesetak metara iza njih iz trske izroni groblje. Oblici, ornamentika i napisi na spomenicima potvrđuju da se radi o zajednici specifične povijesti. Do polovice stoljeća na spomenicima su natpisi poput "famiglia Bussanich", "Mattessicc", a kasnije "Busanić", "Matešić"… Od groblja do Gornjeg Sela, staza je popločana.
Gornje Selo, u kojem su kuće stisnute jedna uz drugu, djeluje pusto. U uskoj ulici prema crkvi, iz pročelja na drugom katu strši - kariola. Jasno je da je stvar "pomaknuta", ali zašto? Na internetu nalazimo odgovor: radi se o bijenalu suvremene umjetnosti Susak Expo, koje ondje od 2006. okuplja umjetnike iz više europskih zemalja. Umjesto da, kao i druga bijenala suvremene umjetnosti teži privući što veći broj publike, Susak Expo diskretno se obraća lokalnoj publici.
To je kao neka vrsta tihog protesta u svijetu suvremene umjetnosti, čuli smo među kritičarima suvremene umjetnosti.
Napominju da zapravo i nisu izložba, nego da istražuju što se događa kada bez planova i očekivanja postavite u vrijeme i mjesto "strukturu koja ima sve potencijale za umjetnost".
U publikaciji koja obilježava deset godina manifestacije, vide se prizori s umjetničkim intervencijama u krajolicima: žičani likovi kao oni s fasade ove kuće po plaži, kariole u tršćacima, peć naložena vatrom u brisanom prostoru, itd.
Inspiraciju su tražili i u prevođenju uvodnog teksta britanske spisateljice i kustosice Jo Melvin s engleskog na "deškuorš susački". Smatraju, da "misli kje se ne su ćakulale, posle su se zobile" (neizrečene misli se zaboravljaju). Prema prijevodu Totke Picinić, "Susak Expo 2006, počel ćinit jideju kruoz deškuorš z judima i somim mjestom da razdili od nas i stvore starinu zajik i veze. Tuo je jideja za jerase i jideja po našu". (Neslužbeno prevedeno s engleskog: Susak Expo 2006 započinje kao ideja o proširenju platformi razmjenom konteksta i jezika putem dijaloga između ljudi i lokacija. To je ideja u pokretu, ideja prijevoda). Razlike između svjetova vide se i po činjenici da izvornika ima 1804 riječi, prijevod na "deškuorš susački" tek 434 riječi.
Jedan od perfomansa bio je putovanje narančaste kariole iz Londona preko Reimsa, Muenchena, Beča, Višnjana, Rijeke, Baške i Malog Lošinja do Suska. Bio je to rad Daniela Devlina, a kariola je prevožena, ni manje ni više, nego na krovu Cedric Christie’s Metropolitan Picasso auta, namijenjena za prijevoz skupocjenih umjetnina.
Zimsko zatvaranje svega
Odozgo, Donje Selo je izgledalo zaleđeno. Samo su na dvije užurbane časne sestre vijorile crne haljine. Sreli smo se na dnu stepenica. Nosile su karnistre s vodom. Na pitanje koje bih uobičajeno postavio kolegi, liječniku ili obrtniku - "kako je ovdje služiti" - suzdržano su odgovorile da ne gledaju tako, nego da idu gdje ih Gospodin zove.
A kako ljudi žive na Susku? O tome također ne vode brigu u društvenom ili komunalnom smislu. Kažu, ovdje se mole za ljudske potrebe. Zajednica je mala i svatko zna šta se zbiva i kako je komu, kažu nešto i od ovoga svijeta.
Jesen će uskoro zatvoriti već stišane konobe Barbara na Gornjem Selu i Ankora u Donjem Selu blizu pristaništa, te pekarnu Sv. Katarina. Društveni život će se svesti na nekadašnji Društveni dom, sada Dom iseljenika.
Ondje zatičemo medicinsku sestru Hajdi, umirovljenicu sa zagrebačke Dječje bolnice sa Srebrenjaka, gdje krati vrijeme igrajući belu. Živi na Susku deset godina i posao joj je slučajno ispao. Drži malu, ali opremljenu ambulantu dva sata dnevno. Ako se dogodi neki zdravstveni problem, pruži najosnovniju pomoć i poziva hitnu službu s Malog Lošinja.
I molim boga da je dobro vrijeme i da na Lošinju nisu zauzeti, dodaje i napominje da često bude na Susku privatno neki liječnik pa pomogne.
Zdravstvena zaštita na Susku svedena je na najnižu razinu. Stoga i ne iznenađuje da zimi velik broj njegovih žitelja odlazi na sigurnija odredišta, kaže Olujić u crtici koju je prenio portal HZJZ-a.
Jedina prodavaonica, Jadranka, nakon mnogo godina je zatvorena. Lokalni portal kaže da vlast pregovara s nekim kako bi se riješio problem. Bivši vlasnik odgovara u komentaru da su licemjeri. Nisu odgovorili na njegov poziv da mu pomognu da prebrodi vansezonske gubitke, a sad su kao zabrinuti.
Marija Rudić živjela je u Americi i vratila se, otvorila apartmane te preuzela ulogu predsjednice Mjesnog odbora. Među svojim dosadašnjim akcijama ističe prikupljanje gotovo 10 tisuća kuna za Velu Gospu, za uređenje igrališta za djecu.
Ne postoji snaga
Julijano Sokolić je početkom devedesetih magistrirao na revitalizaciji Suska. Ima li od tada napretka? pitamo ga.
Ima. Ima, kaže. Napravljena je vodosprema od tri tisuće kubika, tako da se napuni prije sezone pa bude vode cijelo ljeto. Nedavno je Grad Mali Lošinj nabavio desalinizacijski uređaj, koji će omogućiti bolju opskrbu. Pravi se novo pristanište na koje će moći pristati i trajekti. Pomalo se rješava kanalizacija, a glavna ulica je popločana.
Država hoće pomoći, hoće, odgovara Sokolić. Podsjeća na nove vinograde i dodaje da je dosta kuća uređeno. Preko ljeta bude do tisuću ljudi, turista i iseljenika iz SAD. Ide pomalo, zaključuje.
Podsjećamo ga na zaključnu misao njegova rada, u kojoj kaže da državna administracija i potencijalni ulagači u programe otočnog razvoja trebaju stati iza razvoja Suska, ali da je problem nedostatka osposobljenih operativaca. Oni moraju doći sa strane i trebaju pokrenuti poluge zamrlog sustava samoorganiziranja, koje će otočani, danas tek sekundarni subjekt razvoja, moći i htjeti prihvatiti, te postupnom revitalizacijom preuzeti stvar u svoje ruke.
Ne vidim sada snagu koja bi uopće povela takav projekt. Devedesetih sam bio optimističan, ali vidim da su danas mali otoci osuđeni na izumiranje. Ne vidim tu snagu, ponavlja uporni Sokolić.
Marija Rudić ne ističe izrijekom, ali se iz njezine izjave može razabrati da nema velikog oslonca među domaćim stanovnicima. Svi koji nešto rade po Susku, uglavnom dolaze brodom.
Bez odgovora o razvoju
Dvojnost između mogućnosti i sudbine prati posjetitelja Suska na svakom koraku. Turistički je privlačan, ali nedovoljno vrednovan. Slovi kao slučaj i udes sudbine, premda je jasno da je to nadasve gospodarsko i razvojno pitanje. Dok su na njemu kariole glavno prijevozno sredstvo, najmanji i najjužniji otok u arhipelagu Baleara, Formentera, primjerice, na vrhuncu sezone primi 20 000 vozila.
Susak se u hrvatskoj javnosti uglavnom dovodi u vezu s činjenicom da je na njemu utvrđen visok stupanj srođivanja. Zbog toga mi je iznimno žao jer se radi o uistinu prekrasnom otoku. Također, radi se o otoku s izrazito zanimljivom poviješću kojoj prijeti zaborav i specifičnim otočkim običajima kojima prijeti izumiranje u skorijoj budućnosti, zajedno sa 150 preostalih Suščana, objašnjava Jelena Šarac. Mislim da je potrebno uložiti trud da se otočke tradicije, kako Suska tako i ostalih hrvatskih otoka, sačuvaju i zaštite te da se podigne svijest javnosti o važnosti takvih zajednica za znanost, ali i za javno zdravstvo i hrvatsku kulturnu baštinu, kaže ona.
O razvojnim planovima Suska, i što nadležna tijela kane poduzeti da bi otok oživio, nažalost nismo doznali mnogo. Bivši gradonačelnik Malog Lošinja Gari Cappelli, koji je prije dva ljeta na Danu iseljenika govorio o projektima uređenja Suska, od kojih su neki i ostvareni, sada je ministar turizma i uputio nas je na aktualnu gradonačelnicu Malog Lošinja Anu Kučić.
Do nje nismo uspjeli doći ni telefonom ni elektroničkom poštom. Tek nam se s vrata zgrade gradske uprave nasmiješio napis "Hvala".
Sa Suska nas je u zalazak sunca odvezao hitri katamaran. Kroz njegova stražnja vrata padale su nisko zrake i otok je brzo nestao u svjetlosti.
Brže učitavanje članaka, bez ometanja dok čitate.
10 eura mjesečno.
Facebook
Google
