HRVATSKE političare i građane je razveselila vijest o 10 milijardi eura koje bi Hrvatska mogla dobiti od EU kao dio pomoći državama članicama u prevladavanju nadolazeće ekonomske krize. Ekonomisti pišu analize o tome kako bi trebalo iskoristiti te novce, mediji u anketama pitaju građane kako bi htjeli da se ti novci potroše, političari gledaju kako ih iskoristiti za ostanak na vlasti, ministri i vlada kako ih podijeliti.

Zašto će Hrvatska dobiti toliko novca iz EU? Jer smo među najranjivijima 

Ali nisko je palo društvo koje svoj spas vidi u nečijim poklonima. U principu je dobro što će Hrvatska biti jedan od najvećih dobitnika podjele EU sredstava, ali niti bi nas razlozi za to trebali obradovati, niti će ti novci pomoći Hrvatskoj da postane razvijena država. 

Jedan od glavnih kriterija prema kojem je EU dijelila novac je ranjivost pojedine nacionalne ekonomije na krizu uzrokovanu koronavirusom, a tu Hrvatska spada među najviše pogođene države pa je slijedom toga i iznos novaca koji će dobiti relativno velik. Ukratko, Hrvatska je previše ovisna o turizmu koji će zbog ograničenja kretanja biti jedno od najviše pogođenih sektora. No to ne znači da je turizam sam po sebi najranjiviji sektor na gospodarske krize, nego je negativni efekt zabrane putovanja naglasio taj negativni utjecaj koji je ionako velik. Ustvari je turizam globalno jako stabilna gospodarska grana koja bilježi kontinuirani rast iz godine u godinu, a jedina godina u 21. st kada je turizam zabilježio pad je bila 2009., netom nakon početka globalne krize.

U krizi ljudi prvo štede na luksuzu i putovanjima

Turizam spada u djelatnosti u kojima je potražnja jako dohodovno elastična, tj. u doba krize, smanjivanja plaća i otkaza ljudi prvo počinju štedjeti na luksuznim dobrima i uslugama kao što je turizam. Ali ljudi podjednako počinju smanjivati i velike izdatke na dugoročna dobra, kao što su automobili i nekretnine. Automobilski sektor je jedan od najranjivijih na gospodarske krize jer ljudi prestaju kupovati nove automobile. 

Turizam tako nije sam po sebi kriv za to što će Hrvatska biti jedna od najranjivijih država u nadolazećoj krizi. Radi se o spletu okolnosti specifičnih za pandemijsku situaciju, a vezane su za tip turizma kakav postoji u Hrvatskoj. Restrikcije putovanja u EU i svijetu su multiplicirale ranjivost hrvatskog turizma, više nego što bi to bio slučaj u "običnoj" krizi. Naime, turizam koji je Hrvatska desetljećima razvijala, s malim hotelskim kapacitetima i preizraženom sezonalnosti (što znači da velika većina turista dolazi u samo dva ljetna mjeseca), dodatno je naglasio ranjivost hrvatske ekonomije u ovoj godini. Također, turizam nije prevelik sam po sebi jer Hrvatska i ne zarađuje previše novca od njega kada se usporedi s ostalim državama, nego činjenica da zbog slabosti ostatka gospodarstva on izgleda prevelik tj. zauzima velik udio u ukupnoj ekonomiji. 

Europske milijarde neće od Hrvatske stvoriti brzo rastuću ekonomiju

To je ipak dio šire priče o problemima hrvatske ekonomije i turizma. Trenutna činjenica je da će zbog toga Hrvatska biti jedna od najpogođenijih zemalja novom ekonomskom krizom. I zbog toga nam EU planira "pokloniti" 10 milijardi eura, ali ne zbog toga što je netko to dobro izlobirao u Bruxellesu ili što nas trenutno vodstvo EU puno voli. Ali to neće od Hrvatske napraviti državu s jednom od najbrže rastućih ekonomija u EU niti će je približiti prosjeku gospodarske razvijenosti EU.

Nakon ovogodišnjeg naglog pada BDP-a i naglog oporavka sljedeće godine, Hrvatska će se vratiti na staze svog dugoročnog rasta, samo zaduženija nego je to bila prije. A hrvatska dugoročna stopa rasta je niža od usporedivih država EU i ne omogućuje joj da smanjuje razliku između svoje razine razvoja i prosjeka EU tj. konvergira. Inače sve države tzv. Nove Europe konvergiraju prosjeku EU, što znači da se približavaju razini razvoja. Sve osim Hrvatske. 

Stagnacija je očita

Od zemalja tzv. "Nove Europe" samo Hrvatska i Slovenija bilježe pad regionalnog BDP-a po NUTS 2 regijama mjerenim Standardom kupovne moći u razdoblju od 2008. do 2018. Prosjek NUTS 2 regija (statističke regije koje koristi EU) Hrvatske, koja je podijeljena na regije "Kontinentalna Hrvatska" i "Jadranska Hrvatska", za 1-postotni bod dalje je od prosjeka EU 2018. nego što je bio slučaj 2008. To znači da je standard u Hrvatskoj u tom razdoblju stagnirao, dok su se sve države tzv. "Nove Europe" približile prosječnom standardu EU (osim Slovenije). Tako je prosjek Standarda kupovne moći NUTS 2 regija Litve za 17,5% (u tablici zaokruženo na 18, op.a.) bliži prosjeku EU, Rumunjske 17%, Estonije 12 %, Latvije 9%, Mađarske 7%, Poljske i Bugarske 6%, Češke 5 % i Slovačke 1 %. Treba naglasiti da ovaj pokazatelj pokazuje samo napredak jedne države u datom periodu i ne može se koristiti za usporedbe standarda među državama zbog različitog broja NUTS 2 regija po državama. Ali je dobar indikator napretka standarda u nekoj državi za navedeno razdoblje. 

"Kontinentalna Hrvatska" je 2018. bila na 64% prosjeka regionalnog BDP-a NUTS 2 regija EU, mjereno Standardom kupovne moći, a "Jadranska Hrvatska" na 61%. "Kontinentalna Hrvatska" je 2018. bila na 65%, a "Jadranska Hrvatska" na 62%. Očita je stagnacija. I ostali pokazatelji pokazuju da je Hrvatska cijelih 10 godina stajala na mjestu po pitanju gospodarskog razvoja.

Danas se nadamo da će 10 milijardi eura od EU preokrenuti taj trend, ali to je iluzija. Ti novci će ublažiti efekt krize, ali kada se Hrvatska i ostale države EU vrate na razine dugoročnog rasta, najbolje čemu se možemo nadati je daljnja stagnacija. 

Prošlu krizu smo platili desetogodišnjom stagnacijom, hoćemo li ponoviti grešku?

Na ovaj novac se može gledati kao na svojevrsni Marshallov plan za Hrvatsku. Podsjetimo, Marshallov plan je bio set mjera SAD-a iza Drugog svjetskog rata kojima se što prije pokušalo obnoviti ratom razrušenu Europu i podići standard stanovništva kako bi se spriječilo širenje komunizma. Dio tog plana uključivao je i novčanu pomoć, ali među ekonomistima vlada konsenzus prema kojem glavni efekt Marshallovog plana nije bio novčani odnosno sami gospodarski napredak Zapadne Europe nakon rata, ni rezultat novca koji je SAD "poklonio", nego cijelog niza institucionalnih reformi kojima je SAD uvjetovao primanje novčane pomoći. One uključuju smanjivanje trgovinskih barijera među državama, ukidanje nepotrebnih regulacija, implementacija modernih poslovnih praksi i mjera za rast produktivnosti. Sama novčana pomoć u prosjeku nije prelazila 3% BDP-a godišnje, što je sigurno lijep novčani iznos, ali ne objašnjava nagli gospodarski procvat Zapadne Europe nakon razaranja u Drugom svjetskom ratu. 

Isto vrijedi za Hrvatsku. Gospodarstvo neće spasiti 10 milijardi eura ni bilo koji drugi iznos. To je lijepa pomoć, ali dugoročni oporavak Hrvatske će ovisiti o implementaciji reformi javne uprave, poreznog sustava, mirovinskog sustava, zdravstva, obrazovanja, gospodarske politike, socijalne politike i pravosuđa. Prošlu krizu je Hrvatska odbijala promijeniti način na koji funkcionira i to je platila desetogodišnjom stagnacijom. 

Hoće li Hrvatska opet napraviti istu pogrešku i time osigurati novih deset godina stagnacije?