Foto: FAH

Vakuum moći koji će nastati nakon pada Mattea Renzija znak je opasno oslabljene politike i javnosti koja se protivi promjenama.

Mlaka reakcija financijskih tržišta i političkih figura diljem Europe na rezultate Renzijevog referenduma mogla bi biti jednako velika pogreška kao i opća panika, piše John Lloyd za Guardian.

"Neuspjeh referenduma i poraz Norberta Hofera na izborima u Austriji shvaća se kao znak da ultradesničari mogu i izgubiti izbore. Iako stranke centra u Austriji nisu na vlasti, zemlja nije odlučila prihvatiti agresivnu retoriku protiv imigranata i stranku koju još uvijek okružuju utvare nacizma.

Nevolje u Italiji vrte se oko stagnacije gospodarstva i borbe oko toga koja ga stranka može ponovno pokrenuti. Nakon pada premijera postavlja se pitanje tko vlada. I još važnije, što da ponudi biračima?

Italija je imala mnogo vlada i premijera, ali faktor stabilnosti do 1980-ih bila je Kršćanska demokratska stranka, koja je naglašavala dužnost i skromnost. Mreža korupcije otkrivena 1980-ih na vlast je dovela Silvija Berlusconija i ratove za političke pozicije.

Renzi je samog sebe nazivao ''rušiteljem'' korumpiranih i okamenjenih talijanskih institucija. Bio bi učinkovit samo da je pokazao neke impresivne ruševine i odmah nakon toga počeo gradnju nove ere", ističe Lloyd.

Renzi nije dovoljno rušio

"Ali, nije rušio dovoljno. Kad je krenuo okončati jednakost moći senata i donjeg doma, izgubio je saveznike u politici i u zemlji. Stranke su ga se redom odricale te je ljevica njegove vlastite stranke čak ostala neutralna u borbi za moć.

Moć su namirisali i u stranci Pokret pet zvjezdica, pod vodstvom komičara Beppea Grilla. Grillo je primjer talijanske inovativnosti te je njegova stranka proizašla iz njegovih nastupa i bloga. On je svoj kredibilitet godinama gradio urnebesnim filipikama protiv korumpirane države.

No, može li itko vladati Italijom, ne samo strančica koja ima malo iskustva i na lokalnoj razini? Renzi ima previše toga protiv sebe: nesigurno stanje nekoliko velikih banaka, visoku nezaposlenost, problem kriminala i nezaposlenosti na jugu zemlje, sporost pravosudnog sustava...

Popis potrebnih reformi zvuči kao posao za… diktatora, koji nije ograničen parlamentima, sudovima, sindikatima - nekog tko bi pokrenuo stvari. To bi naravno trajalo dok iskušenja imperijalizma i nacizma ne zavedu diktatora na krivi put. Talijani možda padaju na populizam svih vrsta, ali teško da bi prihvatili diktatora. Stranka koja želi poduzeti potrebna rušenja i gradnju mora računati na veću potporu birača nego što ju je imao Renzi. Grillo nije taj vođa.

Nema problema s talijanskom energijom i talentom; problem je u trpljenju štednje dok se ne sreže javni dug i ne riješe duboko ukorijenjeni problemi u državi. Oslabljena politika nekako mora pronaći snagu, vođu i podršku da zaustavi poniranje", zaključuje Lloyd za Guardian.