NJEMAČKA udruga sudaca (DRB) upozorila je da pravosuđu nedostaju tisuće državnih odvjetnika i sudaca za borbu protiv financijskog i gospodarskog kriminala. Prema njihovu stajalištu, kriminalci u svijetu novca i gospodarstva u Njemačkoj imaju previše lagan posao jer sustav ne stiže obraditi velik broj složenih predmeta. Time se ne gubi samo vrijeme nego i novac, jer dio slučajeva zastari prije nego što dođe do suda.

U DRB-u naglašavaju da su financijske prevare često organizirane tako da ciljaju na sporost institucija. Što je istraga dulja, veća je šansa da se tragovi rasprše, imovina prebaci i postupak završi bez stvarnog učinka. U takvom okruženju profesionalni kriminal postaje manje rizičan, a potencijalna dobit veća.

Nedostaje oko 2000 državnih odvjetnika

Direktor DRB-a Sven Rebehn poručio je da su savezne pokrajine previše usredotočene na trošak kadrova, a premalo na to koliko se ulaganje u dodatne tužitelje i istražitelje može vratiti. Po toj logici, dodatno zapošljavanje nije rashod nego investicija, jer uspješniji progoni znače više povrata u proračun kroz naplaćene kazne, oduzetu imovinu i spriječene prevare.

DRB procjenjuje da Njemačkoj nedostaje oko 2000 državnih odvjetnika. Upozoravaju i na oko milijun otvorenih predmeta koji još nisu došli do faze ozbiljne istrage. Poseban problem su djela s kraćim rokovima zastare, gdje i relativno kratko kašnjenje može značiti da slučaj praktički nestane iz sustava.

Veliki slučajevi kao signal

U raspravama se često spominje da se teza o Njemačkoj kao “raju za financijski kriminal” pojavljuje već godinama. Jedan dio razloga je činjenica da su nadležnim službama ponekad trebale godine da uopće shvate razmjere operacija organiziranih skupina. Slučajevi Wirecard i CumEx postali su simboli toga koliko skupo može biti kašnjenje i koliko je teško pratiti sofisticirane financijske mehanizme.

U CumExu su banke i posrednici, kroz manipulacije vezane uz porez na dividendu, izvlačili novac iz državnih blagajni. Za Njemačku se u procjenama spominje šteta od oko 30 milijardi eura. Takvi primjeri jačaju argument da sustavu ne trebaju samo dodatni ljudi, nego i specijalizacija za kompleksne financijske sheme.

Odvjetnik Jacob Wende, specijaliziran za financijsko pravo i zaštitu od financijskog kriminala, smatra da manjak kadrova nije jedini problem. Po njemu nedostaje osposobljavanje na svim razinama, od tužiteljstava i sudova do nadzornih tijela. Financijske prevare često priprema “vojska” pravnih i poreznih stručnjaka, a državni organi rijetko imaju jednako specijalizirane timove.

Rascjepkanost institucija

Wende upozorava da je riječ o pokretnoj meti. Ne postoji jedna metoda koju kriminalci stalno koriste, nego se stalno prilagođavaju i traže rupe u sustavu. Zbog toga se dio stručnjaka zalaže za jačanje stručnih znanja i kontinuiranu edukaciju, a ne samo za povećanje broja zaposlenih.

Dodatni problem je rascjepkanost institucija u Njemačkoj. Postoji velik broj sudskih, istražnih i nadzornih tijela u 16 saveznih pokrajina, a svaka se nerijetko bavi različitim vrstama financijskog kriminala i na različitim područjima. Profesor Kilian Wegner navodi da u sektorima poput kockanja ili trgovine plemenitim kovinama djeluje više od 300 nadzornih tijela, od kojih mnoga nemaju dovoljno stručnih ljudi.

Takva razmrvljenost otežava razmjenu podataka. Informacija koja bi mogla biti ključna za sumnju na pranje novca u jednom području često ostane “zaključana” u drugom, jer tijela rade odvojeno i s različitim prioritetima. Rezultat je gubitak tragova i sporiji ulazak velikih slučajeva u ozbiljnu fazu istrage.

Brorhilker: Sustav guši birokracija

Anne Brorhilker, nekadašnja viša državna odvjetnica u Kölnu poznata po radu na CumExu, smatra da problem nije samo u brojkama. Po njezinu iskustvu, institucije su postale birokratski teške, pa dio resursa odlazi na administraciju umjesto na stvarne istrage. Kaže da na papiru može izgledati da ima dovoljno ljudi, ali je premalo onih koji uistinu vode složene postupke i iznose ih pred sud.

Brorhilker upozorava i na poticaje unutar sustava. Lakše je i brže završiti jednostavne predmete s velikom šansom uspjeha, dok veliki financijski slučajevi traže godine rada i nose više rizika. Time profesionalni kriminalci koji uzrokuju najveću štetu imaju veću šansu proći bez ozbiljnih posljedica.

Kolika je stvarna šteta?

Procjene o razmjerima pranja novca vrlo su nesigurne. Rebehn spominje oko 100 milijardi eura godišnje, ali se u javnosti naglašava da se takve brojke često temelje na starijim studijama i ekstrapolacijama poznatih slučajeva. Stvarna razina nikada nije čvrsto utvrđena, što dodatno otežava planiranje politike i prioriteta.

Pokušaji reforme često zapnu na pitanju nadležnosti između federacije i pokrajina. Ranije ideje o osnivanju središnjeg tijela za borbu protiv pranja novca bile su opterećene sporovima tko bi njime upravljao i gdje bi se to tijelo uklopilo u postojeći sustav.

Stručnjaci zato poručuju da su potrebni jasnija koordinacija, više specijaliziranih timova i bolja razmjena podataka, kako bi se veliki predmeti rješavali brže i s većim učinkom.