MNOGO poziva, malo osoblja: hitna pomoć u Njemačkoj je na rubu iznemoglosti. Krivci su zamršene strukture i neprovedene reforme, priču donosi Deutsche Welle.

Trinaest poziva u 24 sata - Kathrin Möller iza sebe ima intenzivnu noćnu službu u hitnoj pomoći, gdje radi kao medicinska sestra. Nakon liječničke, to je najodgovornija profesija u medicinskoj branši, a stres je ogroman.

Möller radi u službi hitne pomoći gotovo 14 godina. Opterećenje nije samo za nju veliko. Općenito gledano, situacija u službama hitne pomoći u zemlji je toliko napeta da udruge medicinskih radnika upozoravaju na mogući kolaps. "Izlažemo se opasnosti da se sustav hitne pomoći u Njemačkoj uruši", upozorava Oliver Hölters iz Komisije za radno pravo Caritasa. "Stanovništvo se osjeća sigurno jer mu je obećano da će pomoć stići za samo nekoliko minuta. No, to je, možemo već sada reći, varljivo obećanje."

To pokazuje primjer jedne autobusne nesreće u Berlinu, kada je hitna pomoć kasno stigla na mjesto nesreće jer nije bilo vozila.

Nekoliko problema istodobno muči spasiteljsku branšu: prema podacima njihove udruge, zabilježeno je 20 posto više poziva u pomoć nego prethodne godine, a uz to nedostaje kadra, što za posljedicu ima preopterećenost spasioca. Sestre i bolničari napuštaju službu jer moraju raditi sve duže i duže. Klinike i bolnice također dolaze do svojih granica. I njima nedostaje medicinskog osoblja, što znači da se manje pacijenata može primiti, tako da službe hitne pomoći sve više njih odbija i vraća kući.

Oliver Hölters je jedan od inicijatora upravo osnovanog "Saveza službi hitne pomoći", kojem pripada još pet udruženja, među kojima je i Njemačko udruženje profesionalnih djelatnika hitne pomoći. Potpredsjednik ovog udruženja Frank Flake, i sam dugogodišnji medicinar i šef odjela, u intervjuu za DW ovako opisuje situaciju: "Prije nekoliko godina, hitna je mogla dopremati pacijente do najbliže bolnice. Sada to u određenim okolnostima više nije moguće, jer bolnica ne može više izdržati pritisak i nema kapaciteta da primi te pacijente. Tako da morate nastaviti tražiti tko će primiti pacijenta, što spasonosnu vožnju sa sat vremena produžuje na sat i pol ili dva. U kombinaciji s ostalim faktorima, to je ciklus koji cijeli sustav vodi u kolaps."

"Zvao nas je mladić jer je imao trepavicu u oku"

Kathrin Möller redovno svjedoči ovoj silaznoj spirali. Od trinaest hitnih poziva, koje je imala u svojoj protekloj 24-satnoj smjeni, samo su dva bila zaista hitna. Ostalo su bili beznačajni pozivi. "Nedavno smo imali mladića u ranim 30-im koji nas je nazvao jer je imao trepavicu u oku." Möller dodaje da takve akcije "spašavanja" oduzimaju vrijeme, koštaju energiju i na kraju su "beskrajno frustrirajuće".

Mnogo onih koji nude usluge, malo jasnoće

Više od 30.000 puta dnevno Službe hitne pomoći u Njemačkoj se pozivaju u akciju. Studija, koju su u travnju 2022. godine naručile Zaklade Bertelsmann i Björn Steiger, pokazala je da trećina poziva nisu bili hitni slučajevi. Ispostavilo se kako su službe za prvu pomoć često "socijalne službe", kaže Flake. "Zovu nas ljudi, koji su usamljeni i nemaju kontakta. Ako pozovete 112, dođu vam fini mladi ljudi i razgovaraju s vama. Tako je daleko to otišlo."

U Njemačkoj postoji širok spektar usluga: liječnici opće prakse, ordinacije koje rade vikendom, hitni prijemi u klinike, dežurna služba Udruge liječnika obaveznog zdravstvenog osiguranja, koja se može dobiti na broj 116, 117 ili 112, što u najboljem slučaju znači da hitna služba može doći po pacijenta za samo nekoliko minuta.

Ali koliko god ponuda bila široka i u nekim metropolama imala gustu mrežu, ona je također netransparentna. "U ovom trenutku su tokovi pacijenata potpuno nekontrolirani, svatko radi ono što mu padne na pamet", kaže Flake. To znači da ako pacijent pozove 112, hitna služba stiže, čak i ako se na licu mjesta pokaže da pacijent nije u opasnosti po život.

Reforma na čekanju

Postoji mnogo ideja za reformu sustava: jedna od njih je središnji pozivni centar za brojeve 112, 116 i 117, koji izdvaja slučajeve koji nisu hitni i prosljeđuje ih drugim ambulantama. Takav sustav je uveden u susjedstvu, u Donjoj Austriji. Zamisliva je i ekspanzija telemedicine, kojom liječnici mogu obavljati prvi pregled telefonom odnosno videopozivom i eventualno izdavati recepte.

U nekim zajednicama u sjevernoj Njemačkoj, novi koncept hitne medicinske pomoći se također testira. On bi trebao osloboditi hitne službe vožnji koje nisu hitne - na primjer starijih osoba koje su nesigurne i usamljene i zato pozivaju 112. Ovi pilot-projekti su već obuhvaćeni u znanstvenim radovima koji pokazuju da uspostava posebnog osoblja koje bi se brinulo o toj kategoriji pacijenata, zapravo rasterećuje sustav.

Međutim, sveobuhvatne reforme i novi koncepti, poput ovog, još uvijek nisu implementirani iako je prijedlog reforme tadašnjeg ministra zdravstva Jensa Spahna već bio na stolu prije pandemije korone.

Na primjer, predviđao je zajednički Kontrolni centar za hitne slučajeve 112, 116 i 117. Ali postoji jedna stvar koja otežava svaku reformu: spasilačke službe, odnosno hitna pomoć je stvar pokrajina u Njemačkoj i svaka sama odlučuje kako će strukturirati ovaj segment.

Za udruge poput "Saveza službi hitne pomoći" ta okolnost predstavlja "kočnicu" koja onemogućava rješavanje aktualne krize. Na primjer, Zajednička hitna medicinska pomoć nije mogla biti uvedena u cijelosti jer Zakon o hitnim službama (koji svaka pokrajina usvaja samu za sebe) ne dozvoljava provedbu i financiranje. "Jedino održivo rješenje je kupovina novih ambulantnih vozila iako svi znaju da je to pogrešan pristup", kaže Flake. A bez osoblja, dodatna ambulantna vozila nisu od koristi. Pa ipak, gradovi i okruzi često reagiraju upravo na ovaj način. Tako je Grad Köln prošle godine odlučio nabaviti 85 novih vozila hitne pomoći, izdvajajući za to preko 18 milijuna eura.

Pokrajine ne pristaju da im država određuje što da rade

Spahnova reforma predviđala je oduzimanje nekih ovlasti iz nadležnosti pokrajina. Udruge poput "Saveza službi hitne pomoći" idu ipak i korak dalje i traže promjenu Ustava. Jer u ovom trenutku, po zakonu, službe hitne pomoći su samo transportne službe, a ne dio hitne pomoći. Savezna vlada nema pristup i ne može, na primjer, rasporediti rad službi hitne pomoći po općinama. Da bi se to promijenilo, morao bi biti promijenjen Ustav, na što bi savezne države morale pristati. Ali, one se opiru tome.

Ministrica za socijalna pitanja Donje Saske, Carola Reimann, o planovima reforme kaže: "To znači da postoje središnji, državni zadaci i da ne možemo razvijati diferencirana lokalna rješenja. A prema Ustavu su pokrajine odgovorne za hitne službe spašavanja. To ima smisla i to je najbolji način da odgovorimo zahtjevima širom Njemačke, jer lokalni uvjeti nisu ujednačeni odnosno nisu isti ni u Njemačkoj ni u Donjoj Saskoj."

Reforma je u međuvremenu još na čekanju. Nova savezna vlada je do sada i u okviru planirane reforme bolničkog sustava nije "izvukla iz naftalina" i uzela u razmatranje.

I tako služba hitne pomoći ostaje tepih od šarenih zakrpi u Njemačkoj. To ide toliko daleko da čak i zakonska odrednica o tome kada hitna služba treba biti uz pacijenta, varira. U Sjevernoj Rajni-Vestfaliji to je dvanaest, a u Hessenu deset minuta. Osim što se ove dvije minute razlike ne mogu medicinski objasniti, ove rokove je sve rjeđe moguće ispoštovati. U Saskoj-Anhaltu hitne službe su prošle godine uspjele doći do pacijenta u navedenom roku samo u 83 posto slučajeva. Ostali su morali čekati - čak i ako je to predstavljalo potencijalnu opasnost po život.