NEKOĆ je bojišnica u Ukrajini bila najopasnija tijekom same pucnjave. Danas, u eri dronova koji neprestano nadziru svaki pokret, smrtonosna prijetnja vreba i u trenucima zatišja, prije i poslije bitke.

Za dvojicu ukrajinskih vojnika, Oleksandra Tishaieva i Oleksandra Aliksieienka, ta je nova stvarnost ratovanja pretvorila ono što je trebala biti rutinska jednomjesečna misija u iscrpljujuću 165 dana dugu borbu za goli život - bitku ne samo protiv ruskih snaga, već i protiv gladi, dehidracije i ludila, piše Kyiv Independent.

"Imali smo internu šalu da ćemo napustiti svoje položaje ili u listopadu ili u srijedu", ispričao je Tishaiev, opisujući koliko je neizvjestan postao datum njihova povlačenja. Crni humor pokazao se gotovo proročanskim - Tishaiev i Aliksieienko konačno su napustili svoj položaj u utorak, 28. listopada, gotovo šest mjeseci nakon dolaska.

Tijekom svog boravka na bojišnici u Zaporiškoj oblasti, suočavali su se s neprestanim ruskim napadima. Ipak, najveća je kušnja nastupila kada su ostali bez hrane i vode, zbog čega su u jednom trenutku bili prisiljeni cijediti vlagu iz vlažnih maramica kako bi preživjeli. "Bio je to konstantan stres. Kako da ostanete prisebni?", rekao je Aliksieienko.

Era ratovanja dronovima

Zaporiški pravac posljednjih je mjeseci postao jedno od najintenzivnijih područja bojišnice. Ruske snage koriste taktiku infiltracije malim grupama kako bi osigurale položaje, što su Tishaiev (48) i Aliksieienko (43) iskusili iz prve ruke kod sela Mala Tokmačka. Kada su u svibnju stigli na položaj, očekivali su da će ostati najviše mjesec dana. Ostali su 165 dana.

Zbog dronova koji su transformirali bojišnicu, tako dugi boravci na položajima postaju nova, surova stvarnost. Dok se 2024. godine dvotjedni boravak na položaju smatrao dugim, ruska vojska je u manje od godinu dana dramatično povećala upotrebu FPV dronova, često opremljenih optičkim vlaknima koja ih čine otpornima na elektroničko ometanje.

Posljedica toga je da sve više vojnika ostaje zarobljeno na položajima, često bez ključnih zaliha. Jedina nada za izvlačenje je loše vrijeme - gusta magla ili jaka kiša - kada dronovi ne mogu letjeti. "U 2025. godini, bit ćete zaglavljeni na tom položaju najmanje mjesec dana - i to ako imate sreće", rekao je Tishaiev. "Nema načina za rotaciju ljudi, a nemamo ni dovoljno vojnika za to."

Zečji tragovi

Gotovo šest mjeseci, Tishaiev i Aliksieienko bili su ukopani na raskrižju pod stalnim nadzorom ruskih dronova i topništva. Okruženi otvorenim poljima i pojasom spaljene šume, nisu se imali gdje sakriti. Morali su neprestano mijenjati rute i prikrivati tragove kako Rusi ne bi otkrili njihov točan položaj. Tishaiev ih je usporedio sa zečevima koji se vješto kreću terenom nepristupačnim za ljude. "(Ruske trupe) su sumnjale da je netko na položaju i s vremena na vrijeme su nas napadale. Ali da su bile sigurne, odmah bi ga uništile", rekao je Tishaiev.

Već u prvim danima misije, Aliksieienko je u napadu zadobio ozljedu od gelera i potres mozga. Ruske snage tada su koristile i plin, kršeći Ženevsku konvenciju. Aliksieienko je bio bez svijesti više od tri sata prije nego što mu je Tishaiev uspio pružiti prvu pomoć. Danima nakon toga jedva je stajao, krećući se četveronoške i liječeći se zalihama iz osnovnog medicinskog paketa. Od posljedica tog napada, poput čestih glavobolja, oporavlja se i danas.

Iako su preživjeli plinski napad, vojnici priznaju da im je najveći strah bio od dronova. "Danas je FPV dron poput visokopreciznog projektila. Ako se zaključa na metu i krene prema njoj, gotovo uvijek pogodi", objasnio je Tishaiev. Dronovi su neprestano patrolirali njihovim područjem, a najveći izazov bio je preuzimanje zaliha koje su im dostavljali ukrajinski dronovi. Rusi su ih često obarali u zraku, a čak i kada bi paket stigao, vojnici ga nisu uvijek mogli sigurno preuzeti. Svaki neoprezan pokret mogao je otkriti njihov položaj. "Često smo morali birati između jela i pukog preživljavanja", rekao je Tishaiev.

Zalihe hrane i vode nestale su u prva dva tjedna, prisilivši ih na strogo racioniranje. Najteže je bilo kada je vode gotovo nestalo. Prešli su na režim od jednog gutljaja u 6 ujutro i jednog u 18 sati. Kada ni to više nije bilo moguće, Aliksieienko je počeo cijediti tekućinu iz vlažnih maramica. Dehidracija je samo pogoršavala iscrpljenost. Izmjenjivali su se na straži, no rijetko su uspijevali zaspati. Zbog stalnih napada i napetosti, gotovo nikada nisu skidali pancirke teške desetak kilograma.

Put kući

Prije nego što su se konačno uspjeli izvući, Tishaiev i Aliksieienko pokušali su pobjeći čak 30 puta. Svaki put bi prešli tek nekoliko desetaka metara prije nego što bi se magla razišla, tjerajući ih natrag u zaklon. No, 28. listopada, magla je bila gusta od samog jutra. "Izašao sam iz zemunice - bilo je tiho, maglovito - i rekao: Mislim da ćemo danas kući", prisjetio se Tishaiev.

Čekao ih je put od 12 kilometara koji je trajao gotovo tri sata. Iako ranjen, Aliksieienko je hodao sam. Nisu si smjeli dopustiti zaustavljanje. Samo tjedan dana ranije, ruske snage pokušale su juriš na taj dio bojišnice, a meci su im zviždali oko glava. Strahovali su da bi mogli naići na zaostale ruske vojnike. "Cijelo vrijeme hodaš i moliš se", dodao je Tishaiev.

Tog su dana imali sreće. Nakon gotovo šest mjeseci čekanja, pokupio ih je automobil s drugim ukrajinskim vojnicima i evakuirao s bojišnice.

Tishaiev je trenutno na dopustu s obitelji - suprugom i sedmogodišnjim sinovima blizancima - ali uskoro se vraća na dužnost u Zaporišku oblast. Aliksieienko je proveo tri tjedna u bolnici i još se oporavlja od ozljeda. Planira renovirati kuću jer, kako kaže, "treba je urediti". Obojica priznaju da i dalje ne mogu mirno spavati. Često se naglo bude, a ruke im instinktivno traže oružje kojeg nema.

Na pitanje je li se njihov dugotrajni ostanak na položaju mogao izbjeći, kažu da povlačenje, čak i da ga je zapovjedništvo naredilo, u tim okolnostima jednostavno nije bilo moguće. Ipak, nadaju se da će se takve situacije u budućnosti izbjeći. "Bolje je žrtvovati stotinu metara razrušenog tla. Nije vrijedno ljudskih života", zaključio je Tishaiev.