DANA 31. srpnja 1941. godine Hermann Göring, jedan od najviših dužnosnika nacističkog Trećeg Reicha, izdao je pismenu naredbu Reinhardu Heydrichu, šefu Sigurnosne službe (SD) i visokom časniku SS-a, da organizira plan za "konačno rješenje židovskog pitanja".

Uspon nacističke ideologije

Nacistička stranka, predvođena Adolfom Hitlerom, došla je na vlast u Njemačkoj 1933. godine, promovirajući antisemitizam kao jedan od svojih temeljnih ideoloških principa. Židovi su bili prikazivani kao prijetnja njemačkom društvu, optuživani za ekonomske, političke i društvene probleme.

Od samog početka nacističkog režima Židovi su bili podvrgnuti diskriminaciji kroz zakone poput Nürnberških zakona iz 1935., koji su ih lišili građanskih prava i definirali ih na temelju rasne ideologije.

Početak rata i eskalacija politike

Nakon početka Drugog svjetskog rata 1939. godine nacistička politika prema Židovima postala je još radikalnija. Okupacija Poljske i drugih europskih zemalja dovela je do masovnih progona, prisilnog preseljenja u geta i početka sustavnih ubojstava, posebice na istočnom frontu.

Einsatzgruppen, mobilne jedinice za ubijanje, vršile su masovna strijeljanja Židova i drugih skupina u okupiranim područjima. Međutim, do 1941. godine nacistički čelnici počeli su tražiti učinkovitiji i centralizirani pristup za iskorjenjivanje židovskog stanovništva.

Göringova uloga i Heydrichova odgovornost

Hermann Göring, kao Hitlerov zamjenik i šef njemačkog gospodarskog plana, imao je značajnu ulogu u koordinaciji nacističkih politika. Reinhard Heydrich, poznat kao "arhitekt Holokausta", bio je ključna figura u organizaciji sigurnosnih i represivnih mjera. Njihova suradnja u ljeto 1941. označila je prijelaz od ad hoc progona do sustavnog plana za istrebljenje.

Naredba od 31. srpnja 1941.

Göringova naredba, napisana 31. srpnja 1941., bila je kratka, ali značajna. U njoj je Heydrichu naloženo da izradi "sveobuhvatni plan" za rješavanje "židovskog pitanja" u područjima pod njemačkom kontrolom.

Dokument nije eksplicitno spominjao istrebljenje, ali je termin "konačno rješenje" (njem. Endlösung) kasnije postao sinonim za genocid. Naredba je zahtijevala koordinaciju između raznih nacističkih institucija i pripremu za praktičnu provedbu plana.

Naredba koristi eufemistički jezik, tipičan za nacističku birokraciju, ali s obzirom na kontekst i kasnija događanja, jasno je da je podrazumijevala eliminaciju Židova. U to je vrijeme već uvelike bio u tijeku genocid na istočnom frontu (ubojstva iza linije bojišnice od strane Einsatzgruppen).

Značaj naredbe

Ova naredba označila je formalizaciju nacističkog plana za sustavno uništenje židovskog stanovništva. Iako su masovna ubojstva već bila u tijeku, naredba je signalizirala prijelaz na centraliziranu i industrijaliziranu metodu genocida.

Heydrich je kasnije organizirao Wannseejsku konferenciju u siječnju 1942., gdje su detalji "konačnog rješenja" finalizirani, uključujući izgradnju logora smrti poput Auschwitz-Birkenaua, Treblinke i Sobibora.

Wannseejska konferencija

Nakon Göringove naredbe, Heydrich je sazvao konferenciju u Wannseeju 20. siječnja 1942., na kojoj su visoki nacistički dužnosnici raspravljali o logistici "konačnog rješenja". Plan je uključivao deportaciju Židova iz cijele Europe u logore smrti, gdje su bili sustavno ubijani, najčešće u plinskim komorama.

Ovaj sustav doveo je do smrti oko šest milijuna Židova, zajedno s milijunima drugih žrtava, uključujući Rome, političke disidente i homoseksualce.

Logori smrti i Holokaust

U razdoblju između 1942. i 1945. godine nacistički režim proveo je Holokaust kroz mrežu koncentracijskih logora i logora smrti. Logori poput Auschwitz-Birkenaua postali su simboli neviđene okrutnosti, gdje su žrtve bile podvrgnute prisilnom radu, medicinskim eksperimentima i masovnim ubojstvima. "Konačno rješenje" rezultiralo je jednim od najvećih zločina protiv čovječnosti u povijesti.