SJEĆATE se male Maše, koja je rođena u 27. tjednu trudnoće prije točno četiri godine i koja je težila svega 450 grama? Bila je bez ikakvih znakova života, a šanse za preživljavanje tako prerano rođenih beba su manje od 10 posto. Mašu je spasio liječnički tim, koji je vodio prof. dr. Stjepan Višnjić, predstojnik Klinike za kirurgiju u Klinici za dječje bolesti Zagreb u Klaićevoj.

Spasio djevojčicu preko koje je prešao traktor od tri tone

Prof. Višnjić je, s timom liječnika iz četiri zagrebačke bolnice, nedavno postigao još jedno čudo, spasivši život šestogodišnjoj djevojčici Anđeli iz Bosanskog Broda, koju je pregazio traktor težak tri tone nakon što je pala s njega. U trenu ozljede imala je 20 kilograma, bila je bez pulsa i tlaka. Prilikom zaprimanja u bolnicu u srpnju 2021. godine Anđela je imala samo dva posto šanse za preživljavanje uslijed teških oštećenja i ozljeda čak šest organskih sustava, a prije nekoliko dana otpuštena je iz Klaićeve kao zdrava i pokretna djevojčica.

Liječnički tim koji je spasio malu Anđelu, također je vodio prof. Višnjić.

Tijekom rata bio je u sanitetskom stožeru i sa specijalnim jedinicama išao na terene

To su samo neki od ekstremno teških slučajeva za koje je potpuno jasno da se s razlogom mogu uvrstiti u sam vrh svjetske medicine, a mi smo tim povodom intervjuirali prof. dr. Višnjića, koji je za Index ispričao sve o svojim počecima, kad je kao mladi doktor usred rata bio, kako kaže, u samoj jezgri sanitetskog stožera u ratu.

Tad, kaže nam, nije još ni razmišljao o kirurgiji, no sve se promijenilo kad ga je kontaktirao prof. Ivica Kostović.

"Davne 1994. godine prof. Kostović me pozvao da se priključim sanitetskom stožeru u ratu. Sa specijalnim jedinicama smo išli na terene. Tad sam krenuo raditi na kirurgiji i nakon toga sam i ostao na njoj", kazao nam je na početku razgovora prof. Višnjić, koji nas je primio u svom uredu. Istom onom u kojem prima brojne roditelje malih pacijenata, priopćavajući im dobre, a ponekad, nažalost, i one najgore vijesti.

Primarijus Fattorini odabrao ga je da bude kirurg u dječjoj bolnici

Zanimalo nas je kako je "završio" na dječjoj kirurgiji.

"Nakon rata me, prema pisanoj preporuci prof. Kostovića, primarijus Ivan Fattorini odabrao kao kandidata za mjesto kirurga u dječjoj bolnici u Klaićevoj. Tako sam već skoro 30 godina u dječjoj bolnici", kazao nam je prof. Višnjić.

Njegova najuža specijalnost su, ističe, novorođenčad.

"Puno ljudi zazire od toga. To su male bebe. A vi trebate liječiti kompleksna stanja koja su nespojiva sa životom. Medicina je nevjerojatno napredovala na tom području. U Zagrebu je 2004. bio svjetski kongres dječje kirurgije. Tada su pokazivali rezultate iz sedamdesetih godina. Preživljavanje kod teških stanja beba bilo je 70 posto, a trideset godina kasnije preživljavanje se popelo na 90 posto", rekao nam je prof. Višnjić te istaknuo jednu posebno zanimljivu činjenicu.

"Bebe i mladi imaju životni potencijal da se oporave od teških stanja, za razliku od odraslih"

Tako navodi da je danas medicina toliko uznapredovala da su liječnici došli do toga da je broj umrlih beba s teškim stanjima vrlo mali. U većini slučajeva uspiju spasiti bebe.

U takvom postignuću od velike pomoći im je, dodaje, vrhunska intenzivna.

"Imamo silne monitore, ogromnu tehničku podršku. Prije, recimo, nisu postojali respiratori za bebe. To je sve podiglo preživljavanje na više od 97 posto. Iako se u početku čini kao nešto zahtjevno jer operirate bebe, jednostavno se naučite nositi s tim. Bebe i mladi imaju životni potencijal da se oporave od teških stanja, za razliku od odraslih. Bebe se ipak najviše izvuku. One se sjajno oporave i kad dođete u ambulantu, to su vam kasnije sve zdrava djeca. To je sjajno. Prednost malih beba je ta da kad se izvuku, onda su kasnije dobro", istaknuo je prof. Višnjić.

"U nekim trenucima nemate se vremena čak ni pripremiti za operaciju, već brzo morate djelovati"

Međutim, iako se bebe i djeca većinom uspijevaju vrlo brzo oporaviti, njihovo liječenje je, dodaje, izuzetno stresno.

"Imate puno situacija u kojima morate donositi teške odluke, koje potom morate provesti u djelo. Nekad je to i tehnički jako zahtjevno, zato sve morate dobro isplanirati", rekao nam je.

Pitali smo ga i kako je sada mala Maša, s obzirom na to da ju je on operirao.

"Posljednji put je bila na kontroli prije godinu i pol i tad je bila dobro, a čim više ne dolazi na kontrole, znači da je sve u redu. Sjećam se da su me u tri sata zvali iz Vinogradske, gdje je rođena, i već je dva sata kasnije bila kod mene u sali. U takvim trenucima nemate se vremena ni pripremiti za operaciju, već brzo morate djelovati. Ona je bila kritično, no spasili smo je", dodaje prof. Višnjić.

Kako je teklo spašavanje djevojčice koju je pregazio traktor

U ovih gotovo 30 godina koliko radi, nagledao se, kaže, svega.

"Svi teški slučajevi dođu k nama iz cijele Hrvatske. Ozljede djevojčice Anđele spadaju u ekstremno težak slučaj. Ona je iz Bosanskog Broda, a njihovi regionalni bolnički centri su Doboj i Banja Luka. Medicinski djelatnici iz Bosanskog Broda su brzinski reagirali i došli u najbližu bolnicu, onu u Slavonskom Brodu. Samo su prešli most. Preko djevojčice je prešao kotač traktora teškog tri tone, imala je kompletno smrskanu zdjelicu, teške ozljede čak šest organskih sustava, zgnječena pluća. Kad sve te parametre ukucate, vidljivo je da su šanse za preživljavanje dva posto. Imala je otvorene prijelome, velika površina kože joj je bila potpuno oguljena, na početku je imala masivno krvarenje u trbuhu, a liječnici u Slavonskom Brodu su to uspjeli zaustaviti", ispričao nam je prof. Višnjić.

Kad su liječnici uspjeli zaustaviti krvarenje, navodi da su prepoznali da su sve te ozljede preopsežne i da zahtijevaju široki tim za zbrinjavanje.

Posebno težak slučaj imao je 2000-ih: PTSP-ovac je prostrijelio dječaka iz Zagorja

Iako je, kaže, KBC Osijek regionalni centar za Slavonski Brod, zaključeno je da se djevojčicu hitno treba transportirati u Klaićevu.

"Ministar je kontaktirao našeg ravnatelja prof. Roića i s njim dogovorio prebacivanje u našu bolnicu. Ta se teška nesreća dogodila ujutro, a djevojčica je već istu večer bila dovedena kod nas. Tad smo krenuli u njeno spašavanje, koje je trajalo punih pet mjeseci. Ona je sad dobro", kazao nam je prof. Višnjić.

Prisjetio se još jednog posebno teškog slučaja, koji se zbio oko 2000. godine.

Kako je spasio dječaka koji je išao i na liječenje u SAD, gdje mu nisu uspjeli pomoći

"U bolnicu nam je stigao dječak iz Zagorja kojeg je jedan PTSP-ovac prostrijelio kroz cijelo tijelo. To nam je bio iznimno težak slučaj. Uspjeli smo ga spasiti. Imali smo i jako teških padova s konja, pa slučajeve djece koja su teško stradala u prometnim nesrećama. Imali smo jednog dječaka s aneurizmom u trbuhu, a koji je čak išao u SAD na liječenje. Nakon Amerike, mi u Klaićevoj smo ga još pet puta operirali i spasili ga. I sad normalno funkcionira, a bilo je upitno hoće li preživjeti, jer ga u Americi nisu uspjeli spasiti", ispričao nam je prof. Višnjić.

S godinama je naučio brojne stvari u radu, a usporedio je posao koji je radio kao mladi liječnik s onim koji radi danas.

"Kad ste mladi liječnik, želite spektakularnu operaciju. Kasnije vam je cilj da sa što jednostavnijim spajanjima postignete, recimo, rekonstrukciju cijelog probavnog trakta. Kad ste mladi kirurg, stresno vam je odabrati operaciju, donijeti odluku, a s iskustvom sve naučite. Iako nikad ne ulazite u salu kao da idete popiti čašu vode, ali imate tu sigurnost da znate što treba napraviti", istaknuo je prof. Višnjić.

"Za djecu se uvijek treba boriti do kraja"

Posebno dodaje da upravo tu sposobnost donošenja odluka u stresnim situacijama morate kao kirurg naučiti i zato je, kaže, lakše kad kao vrlo mlad kirurg krenete s onim velikim operacijama.

"Jako je stresno kad radite prve velike operacije pa se stvari zakompliciraju, no s godinama se kao iskusni kirurg možete elegantno izvući iz nekih situacija", kaže prof. Višnjić.

Još jednu vrlo važnu stvar navodi.

"Primjera radi, navodim onog dječaka s aneurizmom. Kad se vratio s liječenja iz SAD-a, koje nije polučilo očekivani rezultat, svi su tad već digli ruke od njega, a nikad, baš nikad ne treba dignuti ruke. Za djecu se uvijek treba boriti do kraja", naglasio je doktor Višnjić.

U Klaićevu dolaze najteži slučajevi: "Nikad nikome nismo rekli 'ne'"

U njihovu bolnicu, kako smo već naveli, dolaze najteži slučajevi, i to ne samo iz Zagreba i okolice.

"Da, nama dolaze najkompliciraniji slučajevi iz cijele Hrvatske. Oko 60 posto bolesnika stiže iz Zagreba i zagrebačkog prstena te sjeverozapadne Hrvatske, a 30 posto iz središnje. Imamo i 10 posto nacionalnih, dakle s područja Rijeke, Pule, Osijeka, Dubrovnika. Nikad nismo rekli nikome 'ne' i da ga nećemo primiti. Pogotovo kad su neki izuzetno rijetki i komplicirani slučajevi, sigurnije je da djeca dolaze nama", smatra prof. Višnjić.

Pitali smo ga i kako je potres utjecao na Klaićevu, zna se da je i njihova stara zgrada pretrpjela brojna oštećenja.

"Drastično smo promijenili strukturu organizacije"

"Stara zgrada, u kojoj je Kirurgija, pretrpjela je teška oštećenja i to smo adaptirali. Imamo pet novih modernih sala. Podigli smo standard bolničkog liječenje nakon poslijepotresne renovacije. Sad uspijevamo sve operirati bez listi čekanja. Kod nas nitko ne čeka duže od 30 dana na operaciju, izuzev ortopedskih, koje nisu hitne. Međutim, one onkološke i one ključne rješavamo unutar sedam dana. Drastično smo promijenili strukturu organizacije. Većina operacija nam ide kroz jednodnevnu kirurgiju i tako smo oslobodili brojna mjesta kako bi majke mogle boraviti uz dijete", ispričao nam je profesor Višnjić.

Međutim, dosta mjesta u bolnici im oduzima pandemija, jer su dio prostora morali osigurati za covid-bolesnike i izolaciju.

"Kod nas nitko od liječnika nije došao po političkoj direktivi ni preporuci"

"To nam oduzme puno prostora, a i osoblja te zahtijeva puno vremena. Otkad je pandemija, puno se gubimo u tehničkim stvarima nauštrb interne edukacije. Nama inače puno dolaze na specijalizaciju jer im je tu prilika da puno nauče, a moram reći i da u Klaićevu nitko nije došao po političkoj direktivi ni preporuci. Sve cure i dečki su kod nas volontirali nakon faksa i sami si zaradili specijalizaciju tako što su se pokazali kao najbolji i da mogu funkcionirati unutar kolektiva", objašnjava prof. Višnjić.

Smatra da imaju i najbolji mogući kadar.

"Dok je Cincinnati bio treća bolnica u SAD-u, svi naši liječnici od 35 do 55 godina su tamo bili na edukaciji da vide organizaciju, radnu etiku te da vide što je disciplina i da nema švercanja. Naš posao je takav da ne trpi da netko svoj dio posla ne odradi", kazao je.

O projektu Nacionalne dječje bolnice: Ovaj put se s tim projektom ide ozbiljno

Dotakli smo se i teme Nacionalne dječje bolnice, o kojoj se govori više od 20 godina.

Prof. Višnjić nam je rekao da su ih posjetili konzultanti iz Austrije, koji su razgovarali sa svima, prilikom čega su im rekli u kojim bi gabaritima nova bolnica trebala biti, koji su trendovi u opremi.

"Na nama je sad da kažemo hoćemo li i trebamo li veću ili manju bolnicu. Ovaj put projekt s novom dječjom bolnicom ide ozbiljno", navodi prof. Višnjić.

Otkrio što mu je osobito teško

Zanimalo nas je koliko se u privatnom životu morao odricati zbog svog posla te što mu je najteže u njemu, a što ga posebno veseli.

"Bilo je odricanja, no obitelj me razumije. Svaki posao ima neke svoje zahtjeve i pravila. Morate biti spremni na to. Ja se ne osjećam zakinut ni u jednom dijelu. Biti dječji kirurg je posebno. Tu djecu izvučete iz teških situacija i sva ona u konačnici budu dobro. No sve vas to iscrpi. Meni je, primjerice, teško što nakon vrlo zahtjevnih operacija morate imati snage primiti roditelje i njih još utješiti i ohrabriti. Morate ih nekako dignuti, da odu kući bar donekle smireni", kazao nam je.

Upravo su, kaže, roditelji značajan segment njihovog posla.

"Treba puno strpljenja za sve jer su greške jako skupe"

"Većina je korektna i ugodna. Neki se, s druge strane, tako teško nose sa stresom da nikakvi razumni argumenti ne dolaze do njih. Postoje te neke teške i zahtjevne situacije. U našem poslu se sve loše stvari dogode u trenu. Tako se naglo zna pogoršati djetetovo stanje, niz puta dođete na intenzivnu i odjednom vidite da se djetetu značajno pogoršalo stanje i da neće biti dobro. Tad morate brzinski donijeti odluku da idete u salu, ili ćete ga izgubiti", ističe prof. Višnjić.

Najljepše u poslu mu je, kaže, kad vidi da se dijete nakon duge borbe krenulo oporavljati.

"Tad vidite da imate kontrolu nad stvarima, a treba puno strpljenja za sve jer su greške jako skupe", navodi.

"Jedna baka dječaka me je posebno nasmijala"

Za kraj smo ga pitali jesu li ga neke situacije kod liječenja najmlađih pacijenata znale nasmijati, crtaju li mu djeca kao znak zahvale što ih liječi.

"Joj, bilo je situacija. Jednom smo imali bebicu kojoj su crijeva bila vani, operirali smo je tri puta i nikako da se krene oporavljati. Tad sam razgovarao s njegovom bakom i rekao joj da nisam siguran da ću moći puno napraviti. Mala je beba, mislio sam da su šanse male, a ona će meni: 'Niš' se ne brinite, doktore, i tata mu je bio nikakav kad se rodio, a vidite kakav je sad. Bit će on dobro.' To me je nasmijalo", kazao nam je.

Što se tiče crtanja, navodi da mu njegovi mali pacijenti redovito poklanjaju svoja umjetnička djela.

"Onaj tren kad uđete u sobu i kad vam se dijete koje ste operirali nasmiješi, kad vidite da je dobro, e to je poseban trenutak", zaključuje na kraju našeg razgovora prof. Višnjić.