DANA 9. lipnja 1815. potpisan je Završni akt Bečkog kongresa, jednog od najvažnijih diplomatskih skupova u povijesti. Nakon više od dvadeset godina revolucija i Napoleonovih ratova, europske sile pokušale su uspostaviti novi poredak koji će spriječiti buduće velike sukobe. Malo je međunarodnih sastanaka toliko snažno utjecalo na političku kartu kontinenta.

Ironično, završni dokument potpisan je samo devet dana prije Napoleonova konačnog poraza u bitci kod Waterlooa. Iako se francuski car u međuvremenu vratio iz progonstva na Elbi i ponovno preuzeo vlast tijekom razdoblja poznatog kao Sto dana, vodeće europske sile nisu odustale od svojih planova za budućnost kontinenta.

Ples, diplomacija i borba za moć

Bečki kongres održavao se od jeseni 1814. do ljeta 1815. u Beču, tadašnjem središtu Habsburške Monarhije. Formalno je sudjelovalo više od 200 država i političkih jedinica, ali stvarne odluke donosilo je nekoliko velikih sila - Austrija, Rusija, Velika Britanija, Pruska i, pomalo iznenađujuće, poražena Francuska.

Jedna od najvažnijih osoba kongresa bio je austrijski kancelar Klemens von Metternich, vješt diplomat koji je želio očuvati postojeće monarhije i spriječiti širenje revolucionarnih ideja. Važnu ulogu imao je i francuski diplomat Charles-Maurice de Talleyrand, koji je uspio osigurati da Francuska, unatoč porazu, ostane dio europskog političkog kluba.

Zbog brojnih balova, zabava i društvenih događanja nastala je poznata izreka da "kongres pleše, ali ne napreduje". Ipak, iza raskošnih prijema vodili su se teški pregovori o granicama, teritorijima i ravnoteži moći.

Europa je dobila novu kartu

Najvažniji cilj Bečkog kongresa bio je spriječiti da neka država ponovno stekne prevlast kakvu je imao Napoleon. Kako bi se to postiglo, stvoren je sustav ravnoteže snaga.

Francuska je vraćena na granice prije Napoleonovih osvajanja, a oko nje su stvorene jače države koje su trebale služiti kao svojevrsni zaštitni pojas. Ujedinjene su Nizozemska i današnja Belgija, Pruska je znatno proširena prema zapadu, dok je Rusija dobila najveći dio nekadašnjeg Varšavskog vojvodstva.

Na području današnje Njemačke osnovan je Njemački savez, labava zajednica od 39 država pod austrijskim predsjedanjem. Austrija je dodatno ojačala svoj položaj u sjevernoj Italiji, dok je Švicarskoj međunarodno priznata trajna neutralnost, status koji je zadržala do danas.

Za hrvatske krajeve Bečki kongres također je imao veliko značenje. Potvrđena je austrijska vlast nad Dalmacijom i Istrom, koje su ostale dio Habsburške Monarhije.

Mir koji je trajao desetljećima

Bečki kongres često izaziva podijeljena mišljenja među povjesničarima. S jedne strane, njegovi su sudionici zanemarili težnje brojnih naroda za samostalnošću i nacionalnim ujedinjenjem. Poljaci, Talijani i Nijemci nisu dobili države kakve su priželjkivali, što će kasnije dovesti do brojnih revolucija i ratova.

S druge strane, sustav uspostavljen 1815. pokazao se iznimno uspješnim u jednom važnom cilju - sprječavanju velikog europskog rata. Iako sukoba nije nedostajalo, nijedan nije zahvatio cijeli kontinent sve do Prvog svjetskog rata 1914. godine.

Iz Bečkog kongresa razvila se i takozvana "Europska koncertna diplomacija", sustav redovitih sastanaka velikih sila radi rješavanja međunarodnih kriza pregovorima, što mnogi smatraju pretečom modernih međunarodnih organizacija.

Ostavština koja se osjeća i danas

Potpisivanjem Završnog akta 9. lipnja 1815. Europa nije samo završila jedno burno razdoblje nego je dobila novi politički okvir. Bečki kongres pokazao je da diplomacija može biti jednako važna kao i vojne pobjede te je postavio temelje međunarodnih odnosa koji će obilježiti 19. stoljeće.

Iako nije uspio riješiti sva nacionalna i politička pitanja, njegov utjecaj bio je golem. Granice, načelo ravnoteže snaga i ideja zajedničkog rješavanja europskih kriza ostavili su trag koji se može pratiti sve do suvremene europske politike.