U EMISIJI Bujica koju vodi Velimir Bujanec, neonacist i VIP gost na Kolindinoj inauguraciji, objavljena je izjava jedne djevojke iz Zagreba koja je uz pomoć svog dečka i brata, po vlastitom priznanju, držala migranta kao taoca.

Tamara Lazić, kako se navodi u emisiji, imala je štand na Film food festivalu na zagrebačkom Zrinjevcu. Opisala je navodni događaj koji se dogodio sredinom rujna.

Prenosimo njenu izjavu:

"Tri Alžirca"

"U jednom trenutku, možda u roku od 15-ak minuta, zadnje što sam vidjela je bila moja torba na vozačkom mjestu u autu. Sve je bilo zatvoreno, i prozori i vrata. Primijetila sam da nedostaje torba meni i mojoj prijateljici. U torbi su barem kod mene, bile osobna, kartice i ključ od auta mog dečka, moja putovnica, osobni dokumenti, nakit, dva ključa od stana koji odgovaraju lokaciji na mojim ispravama. Tu je bio moj mobitel i punjač. U prijateljičinoj je bio novčanik, cjelokupni asortiman jedne ženske torbe, od dokumenata nadalje.

Otišla sam u policiju, ali nisu me mogli primiti iako je bilo pola devet. Rekli su mi da dođem sljedeće jutro. Sljedeće jutro u postaji sam zatekla sedam ili osam osoba koje su pokradene u razmaku između 20 i 23 sata u centru Zagreba. Mi smo ispostavili u postaji da su krenuli od Zrinjevca preko Cvjetnog, Trga do Tkalčićeve, gdje su zadnjoj ekipi u kafiću ukrali stvari i torbu. Jedna gospodična je uhvatila jednog, a drugu dvojicu ostatak njene ekipe. Nakon toga su zvali policiju.

Oni su s nekim određenim stvarima, koje su ovi imali kod sebe, bili pritvoreni u policijskoj postaji. Ono što znam, kad su ih policajci uhvatili, da su išli tući policajce, svađati se s njima. Završili su na Prekršajnom sudu. Kad sam ja došla, bili su u Prvoj policijskoj. Ja sam ih imala prilike vidjeti i poslikala sam ih, naravno. Radi se o tri Alžirca kod kojih su nađene neke stvari. Nažalost, moju torbu nisu našli nigdje jer smo imali veliku vrijednost. Ako uzmete sve ključeve, mijenjanje brava samo za naš auto dođe 15 hiljada kuna. Da ne pričamo o tome da je auto cijelu noć bio kraj paviljona. Nije mogao biti maknut, rezervni ključ je bio na moru. Zvali smo HAK, nisu mogli dići auto, zvali smo pauka, oni su nam rekli da ne rade iza deset sati, tako da smo angažirali vlastitog čuvara da provede noć u autu, da ne bi nestao. 

Ono što znam je da nismo jedini kojima su ukradeni ključevi od auta. Jednoj gospođi su sljedeći dan našli sadržaj njene torbe s karticama, ali ne samo nje nego i većine drugih ljudi koji su pokradeni tu noć. Ključ od njenog auta je isto nestao. Ljudi su ugroženi, uplašeni, mijenjaju brave. To je bilo to od prvog dana napada. 

"Talačka pozicija"

Drugi dan su moj brat i dečko na Zrinjevcu zatekli još trojicu koja su odlučila operirati po kućicama. Uhvatili su jednoga, druga dvojica su pobjegli. Zaustavili su ga i pokušali su na neki način iz njega, s obzirom na to da je čovjek bio, ajmo reći, u talačkoj poziciji kod nas, preko njegovog mobitela doći do informacija gdje bi se mogla nalaziti naša torba. Ova trojica što su u pritvoru nisu jedini. Tu se sigurno radi o njih dvadesetak koji zajedno operiraju. Dovoljno da trojica operiraju, a da jedan buksa sve stvari negdje. 

Čovjek nam je rekao ime, s obzirom na to da sam pokazala sliku od trojice pritvorenih. Rekao je da ga zna. Na arapskom je pričao, s obzirom na to da slabo zna engleski i hrvatski. Zvao je okolo. Naravno, nije zvao nikoga da nama pomogne. Zvao je svog prijatelja ne bi li se i on pojavio na Zrinjevcu i njemu pomogao. 

Nakon sat vremena, taj čovjek je zaista došao do nas s pričom da on zna dobro engleski i da će nam njih dvojica, s obzirom na to da znaju ovu trojicu, pomoći doći do stvari, samo da ih ne prijavljujemo i da im nešto ne napravimo, ne daj bože, da ih netko istuče. Mislim, što bi po meni trebalo raditi do iznemoglosti, dok ne prekinu. Samo što su oni ipak fanatici. Pogotovo i vjerski i sve. Nemaju nikakvog srama ni ništa. Ako jednog dana nekoga pokradeš i sljedeći dan se možeš opet pojaviti, onda ne znam o čemu mi pričamo.

Bijeg taoca

Zatim, nakon cjelokupne situacije, gdje ova dvojica stoje s nama, gdje nas je bilo četvero, petero, iz ekipe i njih dvojica, naš talac je skinuo majicu i nasrnuo na našeg prijatelja i krenuo ga tući. Drugi je u cijeloj zavrzlami iščupao meni mobitel iz ruke i počeo trčati u smjeru trga. Nažalost, koliko god smo trčali za njim, dečko je mršav, visok, poletan i zbrisao nam je.

Nakon toga sam opet otišla u policiju i sve sam to prijavila. Ovog dečka sam odvela u policiju i njega su zadržali cijelu noć. Nije me nitko obavijestio što su od njega saznali. Vjerojatno ništa, s obzirom na to da oni, ako su i privedeni, dođu u policiju i ponašaju se kao totalni luđaci. Vrište, doslovno kao da ste u Vrapču. Ja to u životu nisam vidjela. 

Taj dečko je sljedeći dan pušten iz policije to jutro. Došao je opet nama u naš ugostiteljski objekt. Meni je prijetio da ću vidjeti svoga boga i da ja nisam sama svjesna što mene čeka, s još dvojicom. Da su oni nas optužili i tužili u policiji da smo mi njima uzeli novac i mobitel, što je, naravno, besmisleno i što policija zna, morali su to meni napomenuti. Nakon dva sata, druga dvojica, koja su sigurno pripadnici istoga, šetali su ispred naše kućice gledajući u mene tako da su se djeca koja su s nama od početka i znaju cijelu priču, rasplakala od užasa. Gledali su me, doslovno, sad znamo tko si i što si, prijavljivala si nas, vidjet ćeš svog boga.

"Ne osjećam se dobro ni sigurno"

I što da ja vama kažem, oni imaju sve dokumente, ključeve, dva stana u istoj zgradi odgovaraju tome, auto nam je prevezen sljedeće jutro u Tomić jer ne znamo što ćemo s autom dok nam se ne naprave rezervni ključevi, dok se to sve ne promijeni. To vam je najmanje 15 tisuća kuna. Ono što smo mi pokradeni, to je između 20 i 30 hiljada kuna, ako uzmete sve ključeve, brave, bili su ključevi od mora s obzirom na to da smo mi došli direktno s mora. Ključ od mora je bio gdje je barem 20 različitih ključeva od špajzi, vrata, prozora, brava, itd.

Ja prvi put u životu u svojoj državi se ne osjećam ni sigurno ni dobro. Policija je sama u svemu tome nemoćna. Imala sam priliku razgovarati s vjerojatno četiri, pet inspektora koji su mi rekli istu priču, da imaju zavezane ruke, da su ovi zaštićeni maksimalno, da imaju besplatnu hranu, boravak i prijevoz u Zagrebu te da oni njima stati na kraj ne mogu. Zvala sam čak i u MUP gdje su mi rekli da inzistiram na prijavama i policiji. Rekli su da u zadnje vrijeme imaju jako puno prijava, a policija je rekla da u zadnjih pet godina nisu imali toliko krađa koliko u zadnja tri dana".