ODJEL za onkologiju i hematologiju Dječje bolnice Kantrida posljednjih je dana u centru pozornosti hrvatske javnosti. Na tom se odjelu liječila malena Mila Rončević, a njen je otac u izjavama isticao da se njenoj liječnici Jeleni Roganović ne može dovoljno zahvaliti na svemu što je učinila.

Dijana Brnčić, čiji se sin Matija Katalinić liječio na ovom odjelu i koji je prošle godine preminuo, preko Novog lista je uputila dirljivo pismo svim djelatnicima toga odjela.

Tekst prenosimo u cijelosti:

U ovom sivilu u kojem živimo,gdje smo svi nezadovoljni dugim čekanjima na preglede,liste za magnete i slične strašne pretrage,gdje se medicinsko osoblje fizički napada imam silnu potrebu ispričati drugu stranu priče.

Gdje je nestao čovjek?

Često se pitamo "Gdje je nestao čovjek?"

Ja sam ne čovjeka već ljude upoznala na mjestu koje je svakom roditelju noćna mora. Na odjelu za onkologiju i hematologiju dječje bolnice Kantrida.

Prvi susret sa dijagnozom mog sina mi je u magli...puno toga se ne sjećam....kad me sestra koja je uzimala obiteljsku anamnezu pitala kako se zovem nisam se mogla sjetiti.

Ali, zato se sjećam prvog susreta sa pročelnicom tog odjela prof. Jelenom Roganović. Uvela je mene i supruga u svoju sobu i bez okolišanja nam rekla dijagnozu našeg djeteta.

Osteosarkom desnog femura sa metastazama na plućima.Rekla je da statistike nisu na našoj strani ali da naše dijete nije statistika.

Nema tog ministra...

Na moje pitanje da li će ga jako boljeti odgovorila mi je: "Mama, nema tog ministra u ovoj državi koji će voziti auto od 200 000 eura, a da će ijedno dijete na mom odjelu trpiti bol".

I tu je ta žena dobila moje povjerenje, život mog djeteta bez straha stavila sam u njene ruke. To je žena koja se s mojim djetetom smijala, s njim plakala, koja ga je zvala svojim sinom, koja je za svakog našeg boravka u Zagrebu nazvala i raspitivala se kako smo. Često van svog radnog vremena.

Žena koja je mom sinu pružala sigurnost i u koju je imao ogromno povjerenje. Jednom mi je rekao da kad bi dobio na lotu jedino bi Profesorici vjerovao da je to istina.

Ta žena je s nama plakala kad je nalaz pokazao da metastaze nisu nestale. Veselila se svakom njegovom koraku. Ta žena je uvijek stajala iza nas. Ta žena je moje dijete ljubila i grlila.

Kad je odlučeno da ga se više ne može liječiti na njenom licu se vidjela tuga. To se ne može odglumiti. Za vrijeme boravka kod kuće svako jutro u 7 i 30 ona bi nazvala da provjeri kako je prošla noć i da li nam nešto treba.

Održala riječ

I održala je svoju riječ. Na njenom odjelu je uvijek bilo lijeka koji bi mu uklonio bol, a ako ga nije bilo ona bi ga nabavila.

Dr. Rimac... Doktor koji je mom sinu rekao da je bolest napredovala i da ga oni više ne mogu liječiti. Možete zamisliti koliko je tom čovjeku trebalo hrabrosti da 17-godišnjem dečku pogleda u oči i kaže mu da će umrijeti.

To je čovjek koji je imao strpljenja odgovarati na njegova pitanja, olakšati mu da osvijesti spoznaju o svom odlasku.

Dr Šerifi... Žena koja je uvijek sa osmjehom ulazila u sobu, uvijek znala utješiti i nasmijati ga. Jedne večeri Matija se nije osjećao najbolje ona ga je umirila i utješila. A on nakon 15 min uta kaže: "Ja bih jeo baklave".

Gdje da nađem baklave u 22 sata... Nakon pola sata u sobu ulazi dr. Šerifi s baklavama i kaže: "Ako Matija želi baklave...on će baklave i dobiti".

Glavna sestra Marina... Žena koja je flastere sa lidokainom "koji se teško nabavljaju" nabavila u jednom danu da bi mu olakšala bol. Kad mu je nabavila dekubitalni madrac samo ju je zagrlio i rekao da ga je spasila. Svako jutro bi ulazila u sobu vidjeti da li nam nešto treba i pozdravila nas prije nego bi otišla kući.

Sestra Kristina... Nije mogla sakriti suze zbog njegovog stanja. Uvijek me pitala kako sam ja, da li imam nekoga ko brine za mene.

Anđeli odjela

Anđeli odjela:

Sestra Jasenka... Od prvog dana ona i Matija su imali poseban odnos. Uvijek nasmiješena, spremna za šalu. Nosila mu domaće baklave. Kad je umro poljubila ga u čelo. Da li je to posao sestre?

Sestra Nikolina... Njegova prva simpatija na odjelu. Koliko samo noćnih razgovora... Samo njih dvoje znaju o čemu.

Sestra Maja... Njegova druga simpatija. Uvijek nasmijana i spremna na šalu.

Sestra Dijana... Njegova posljednja simpatija. Jer sve su one pale u zaborav i postale bivše simpatije kad se zaljubio u svoju Lorenu.

Sestra Branka.. Ona mu je nosila slatkiše i šunku i francusku salatu za Uskrs. Ona je sa mnom provela njegove posljednje trenutke. I ona ga je poljubila u čelo.

Sestre Andrea i Elena... Najtežu noć su provele s nama, s toliko strpljenja i ljubavi. Hvala Vam.

Sestra Tepša... Čim bi je vidio odmah bi mu se mokrilo jer ga je uvijek tjerala da pije i piša.

Sestre Lana i Suzi... Najkraće su ga poznavale, ali su mu se uvukle u srce i uvijek je bio veseo kad bi bile u smjeni.

Sestre Livija i Ana koje su nažalost otišle ali uvijek Vas je s veseljem i ljubavlju spominjao... "Majko moja milena".

Sestra Ana... Plava, blaga, nježna Vaš osmijeh bi uvijek unio toplinu u sobu.

Sestra Sanja koja mu je na papir pisala PIJ I PIŠAJ i zalijepila na krevet.

Sestra Martina... Pazite kad hodate po stepenicama u klompama.

Sestra Ljube... Hodajuće veselje

Sestra Nikolina J... Iako je otišla na drugi odjel, uvijek smo morali stati i pozdraviti je.

I meni i sinu bili obitelj

Sve te sestre odrade smjenu od 12 sati sa osmjehom na licu.

One su brinule o meni u najtežem periodu mog života. Kuhale mi kavu.

One i liječnici ovog odjela meni i mom sinu su skoro 20 mjeseci bili obitelj. Nitko me nikad nije grlio koliko oni. Hvala Vam na tome.

Tete čistačice: Dijana, Kristina, Doris, Marija. Hvala na toplini, strpljenju i svemu što radite na ovom odjelu. Tamara, hvala na svakom stisku ruke, razumijevanju. što ste znala kada ostati, a kada nas pustiti same.

I na kraju Slaven, fizioterapeut. Čovjek koji je Matiju digao psihički i fizički onda kad mu je bilo najteže. Čovjek koji je brisao krv kad je imao rane u ustima, držao ga dok je povraćao, tjerao ga da vježba jače i jače, koji nije dozvolio riječ NE MOGU.

Ljudi s velikim LJ

Čovjek koji ga je masirao, kupao, mijenjao pelene. Čovjek koji je uvijek imao vremena za njega. Njegov prijatelj, čovjek koji mu je zamijenio oca kad je trebalo, koji je znao sve njegove tajne prije mene. Čovjek koji ga je držao za ruku dok mu je doktor govorio da smo došli do kraja puta.

Evo na ovom odjelu rade ljudi. Ne doktori, profesori, sestre i ne znam koje sve titule imaju. To su ljudi koji ne skrivaju svoje osjećaje, suze zbog lošeg nalaza, sreću zbog dobrog nalaza.

Oni su uvijek tu za svako dijete i svakog roditelja na odjelu.

I zato želim poručiti roditeljima koji su trenutno na odjelu i onima koji će doći sutra, za mjesec dana, godinu:

Znam da Vas je strah, da ste ludi od brige, da Vam se svijet srušio ali znajte da ste na najboljem mjestu za Vaše dijete i Vas. Na ovom odjelu osim što su vrhunski stručnjaci rade LJUDI kojima je Vaše dijete najvažnije.

Moram spomenuti i dr Bukvića, dr Ovluku koji je uvijek bio spreman na razgovor o košarci i dr Balića. Matija je svima pričao kako ga svaki put poljubite u čelo.

Veliko HVALA svima, napisala je Dijana Brnčić.