Foto: Feđa Klarić / Cropix

TKO JE Ivo Sanader da iz bolnice naciji poručuje: "Bolje mi je!"? Kakva je to vlast koja izdaje dramatična priopćenja o bolesti bivšeg premijera, blokira bolnicu i zabranjuje posjete građanima? Kakvi su to mediji koji jednoj običnoj prehladi bivšeg - dakle, bivšeg! - predsjednika Vlade daju toliki prostor? Kakvo je to društvo koje se uzbudi na vijest o tome da je jedan bivši političar na jahti pokupio prehladu? I napokon, ali ne manje bizarno, valja se upitati kakvi su to Sanaderovi prijatelji koje je najprije "zatekla" vijest o njegovoj ostavci, a sada ih "zatekla" i vijest o bolesti? Možda bi i oni mogli u svemu tome pronaći razloge za zabrinutost.

Doktori, kakva je dijagnoza?

Ova situacija oko Sanaderove bolesti dobra je prilika politolozima da objasne kako se zove društveni poredak Hrvatske. Da zavire duboko u literaturu i otkriju stručan termin za ustroj u kojem se sada nalazimo. Jer, ovako nešto događa se samo u Hrvatskoj: politički opsjenar koji je naprasno pobjegao s funkcije u cilju očuvanja svoje političke budućnosti, a zatim se pod policijskom pratnjom naslikavao na luksuznoj jahti, završio je u bolnici zbog upale pluća. I ni pet-ni šest, država se našla na rubu izvanrednog stanja.

Ministri se angažirali. Liječnici usplahirili. Mediji mobilizirali. Satiričari uozbiljili. Građani zabrinuli. Za potpuni dojam nedostajao je samo prigodni citat Zorana Milanovića. Nije upitno što Ivo Sanader hoće: pažnju javnosti, samilost građana, policijsku pratnju, i naravno, liječničku njegu: toplomjer, par antibiotika, bolnički gulaš, izolaciju i tako to. Ali što hoće ostali?

Koga briga za Sanadera?

Prije deset godina društvo se diglo na noge kad je u bolnici Dubrava umirao Franjo Tuđman. Punih 40 dana novinari su stražarili ispred bolnice (jedan fotoreporter slomio je nogu, nekoliko ih se prehladilo, pojedini na tome izgradili karijeru). Mediji su dizali nakladu. Političari su svakodnevno defilirali kroz bolnicu, a nacija preživljavala uz priopćenja liječničkog konzilija, čekajući da se agonija privede kraju. Sada sve to - potpuno neočekivano, neopravdano i nepotrebno - u sličnoj mjeri prolazimo sa Sanaderom. Koji s naslovnica novina državnički poručuje: "Bolje mi je". Koga briga?

Pa, briga je medije, barem dobar dio njih, koji se ponovno stavljaju u ulogu propagandne mašine oboljelog jahtaša. Diskretno se pronosi teza o iscrpljenosti "petom brzinom". Osiguravaju se dobri odnosi sa Sanaderom, jer nikad se ne zna kad će se i u kojoj ulozi vratiti. Čak je i smrt Savke Dabčević Kučar pala u drugi plan zato što je Sanadera propuhalo na "Malo vitra".
Brigu pokazuje i aktualna vlast, ona koja sve duguje Sanaderu.

Skrivaju ono što ne smiju, objavljuju ono što ne moraju

Ministarstvo zdravstva izdaje priopćenja o stanju Sanaderove bolesti (pala temperatura, uredno jede, kućna njega, bla-bla), premda su sličnu ažurnost uporno izbjegavali kad se nagađalo o Sanaderovim navodnim terapijama u inozemstvu. Zapravo, Vlada je odbijala davati u javnost čak i one podatke koje je bila obavezna po zakonu, a sada nas zatrpava informacijama do kojih nam zapravo nije stalo.

A što misli javnost? Pljuvala je Sanadera zato što je pobjegao s funkcije, potom zato što je ulovljen na luksuznoj jahti tajnovita vlasništva, pa što još uvijek prima dužnosničku plaću, što se troše stotine tisuća kuna na njegovo policijsko osiguranje... A kako će se sad pljuvati bolesnog čovjeka? Čovjeka koji tek sad osjeća posljedice "pete brzine". Čovjeka koji se žrtvovao u tolikoj mjeri da mu je stradalo zdravlje. I kojemu je toliko teško da ni prijatelje ne želi primiti u posjet.

Zbog čega je otišao? Od čega se razbolio?

Ali opet, nije problematično što se bivši premijer a sada počasni predsjednik HDZ-a, razbolio. Problematično je što je to dobilo status državnog problema. I što to shvaćamo tako smrtno ozbiljno. I što smo zaustavili dah iščekujući da se dogodi nešto dramatično. Probajte se na taj račun našaliti u društvu. Sigurno će se naći netko tko će vas smrtno ozbiljno upozoriti da se "nije lijepo sprdati s bolesti". I što je najbolje od svega, kao što nikad nije otkriven pravi razlog Sanaderova naprasnog odlaska s funkcije, tako liječnici već upozoravaju da se "možda nikad neće saznati pravi uzrok upale pluća".

Neukusno bi bilo zaključiti kako je upala pluća samo još jedan Sanaderov spin. Ali teško je pobjeći od dojma da se i ta bolest pretvara u propagandu. Sjećamo se, kad je Tuđman umirao, mnogi su se koristili njegovim imenom - ili bježali od njega - pa je, primjerice, Zlatko Canjuga govorio kako mu je upravo Tuđman na samrti prišapnuo da "vrati sveto ime Dinamo". Slično tome, sada će se do sudnjeg dana naklapati o uzroku Sanaderove bolesti: iscrpljenost, napetost, propuh ili "ono drugo" (mig-mig).

Hrvatska kao sultanat

Na kraju, još jednom ponavljamo pitanje: koji je stručni naziv za društveni poredak u kojemu se sve to događa? Nije li sve ovo što se događa oko Sanadera - misteriozni odlazak, misteriozna bolest - istinska dijagnoza našeg društva? Ne treba biti previše mudar pa zaključiti da je Hrvatska zapravo sultanat: veliki sultan je otišao, ali zapravo nije, njegov duh je prisutan kamo god se okrenuli, a na sam spomen njegova imena, povratka ili bolesti, svi skaču k'o opareni. Nema države: postoji samo jedan čovjek i mnogo njegovih vezira. Zar je onda čudno što se svi stresu kad sultan kihne? 

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje